Vladan Manić, generalni sekretar Udruženja osiguravača

Datum objave: 01.01.1970. Broj 1 | Godina 2011

Vladan Manić je generalni sekretar Udruženja osiguravača Srbije od aprila ove godine. U razgovoru za prvi broj magazina “Svet osiguranja” kaže kako će u narednom periodu, dok je on na toj funkciji, zadatak Udruženja biti da se izbori za bolji položaj industrije osiguranja u društvu, pošto se sve zamerke osiguravača vrte oko toga da osiguranje nema status kakav mu pripada s obzirom na snagu u zemlji – u poređenju sa bankama, penzijskim i investicionim fondovima, te lizing kućama. “Smatram da je sektor osiguranja u celom sistemu regulatorno najnezaštićeniji. Naša uloga u narednih nekoliko godina jeste da to popravimo. Mnogo smo toga već postigli ne dozvoljavajući da se usvoje zakonska rešenja za koja mislimo da su štetna za industriju”, kaže Manić.


Svet osiguranja: Nekoliko godina unazad srpsko tržište osiguranja tretira se kao tržište sa najvećim potencijalom u regionu. Da li to i dalje važi?

Vladan Manić: Ubeđen sam da srpsko tržište i dalje ima veliki potencijal za rast i da ćemo u bliskoj budućnosti ostvarivati rast. Kada je u pitanju životno osiguranje, Srbija je ubedljivo na poslednjem mestu, ne samo u regionu, nego u celoj Evropi. To je delimično uslovljeno nižim životnim standardom nego u drugim zemljama, ali je moj lični stav da je najviše uslovljeno nedostatkom kulture osiguranja, odnosno nepoznavanjem prednosti životnog osiguranja. U Udruženju ćemo dosta da radimo na promociji i podizanju nivoa svesti o osiguranju kroz predstavljanje proizvoda krajnjim korisnicima. Takođe, trudićemo se da utičemo na državu da ovaj sektor dobije adekvatne poreske olakšice kako bi imalo zamajac da se brže razvija.


Svet osiguranja: Mislite da nizak standard građana nije odlučujući faktor?

Vladan Manić: Za tako nisku premiju, svega 12 evra po stanovniku godišnje, mislim da slab standard nije jedini odgovoran. Siguran sam da svako potroši taj iznos – ako ne i značajniji – u neke manje bitne svrhe, a ne razmišlja o tome šta ga čeka jednog dana. Postoje zemlje sa boljim životnim standardom u Evropskoj uniji koje istovremeno imaju nizak udeo osiguranja u bruto domaćem proizvodu. Kod njih je naravno prosečna premija po stanovniku znatno viša, ali imaju i znatno viši bruto domaći proizvod, međutim u relativnim veličinama te zemlje su tu negde kao i mi, što znači da bogatstvo ne mora biti preduslov za rast životnog osiguranja. Osiguravajuća društva, Udruženje, država koja pomaže sa poreskim olakšicama – svi zajedno treba da promovišemo svest i potrebu za proizvodom jer je to od interesa za celu industriju.


Svet osiguranja: Da li je tema o poreskim olakšicama za životno osiguranje i dalje aktuelna? Da li su u planu još neke zajedničke aktivosti osiguravača po pitanju unapređenja životnog osiguranja?

Vladan Manić: Ideja je da poreske olakšice budu kao za penzijske fondove, to jest da se utvrdi nešto veći iznos neoporezivog dela za uplate u životno osiguranje. Trebalo bi uvesti kolektivno životno osiguranje, jer trenutno poslodavac nema ni poreske olakšice, a ni zakonsku mogućnost za uplate zaposlenima već polisu kupuje svako za sebe. To bi sigurno doprinelo porastu životnog osiguranja. Dalje, način na koji osiguravajuće kuće moraju da angažuju prodavce – stalni radni odnos – značajno podiže troškove rada osiguranja. U drugim zemljama je to dopunsko, a ne osnovno zanimanje, i takve stvari i kod nas treba promeniti u Zakonu, jer ovakav sistem značajno podiže troškove pribave u osiguranju i delimično može biti razlog zbog kojeg više sredstava nije uloženo u razvoj životnog osiguranja. Kad izađe nacrt novog zakona, insistiraćemo na rešenjima koja su u skladu sa EU direktivama, dok oko poreskih olakšica treba razgovarati sa državom, jer to nije oblast koju uređuje Zakon o osiguranju.


Svet osiguranja: Da li je sada zgodno vreme za priču o olakšicama, s obzirom da su ih neke zemlje ukinule, a neke to nameravaju, uključujući i one za penzije – zbog krize i “rupe” u budžetu?

Vladan Manić: Takvu stimulaciju mogle su da ukinu one zemlje kojima je tržište već zaživelo, i dostiglo takav obim da može samo da se razvija – kad je model razvijen, prirodno je ukidati olakšice. Kod nas je ovo tržište još u povoju, pa sa ovakvom kulturom i standardom ne može da se razvija samo od sebe. Zato su potrebne olakšice.


Svet osiguranja: Odnos domaćeg i stranog vlasništva u osiguravajućim kućama u poslednjih nekoliko godina se drastično promenio u korist stranih osiguravača. Koje su pozitivne strane takve promene i da li ima i negativnih?

Kada je u pitanju životno osiguranje, Srbija je ubedljivo na poslednjem mestu, ne samo u regionu, nego u celoj Evropi. Za tako nisku premiju, svega 12 evra po stanovniku godišnje, nije odgovoran samo nizak standard, već i nepoznavanje prednosti životnog osiguranja

Vladan Manić: Došle su respektabilne strane kuće, svaka je donela svoju kulturu, proizvode, sistem i način rada, zaštitu klijenata. Povećala se konkurentnost, što je jako dobro. S druge strane, svaka kompanija koja dođe mora svoje poslovanje da prilagodi lokalnom tržištu, jer neće iste proizvode kupovati građanin Srbije i Francuske, i na tom polju je dosta toga već urađeno. Nisam, međutim, očekivao da će se ovde veliki osiguravači uključiti u trku za obavezno autoosiguranje, bar ne na načine na koje su se uključili. Ne podržavam trku u autoosiguranju, barem ne onako kako se ona sad sprovodi na terenu – kroz uvećane provizije tehničkim pregledima. Uz to, tehničkih pregleda ima blizu 1.000, a procena je da je za volumen tržišta u našoj zemlji dovoljno manje od 200. Delimično je to i rezultat regulative koja je nejasna u nekim segmentima.


Svet osiguranja: U kom pravcu će se ubuduće širiti tržište, koje vrste osiguranja imaju najbolju perspektivu?

Vladan Manić: Podizanje kulture osiguranja je u planu kao dugoročni projekat. Treba raditi na uvođenju novih obaveznih osiguranja tamo gde postoji interes šire društvene zajednice. Tu mislim na osiguranje u poljoprivredi, osiguranje od posledica požara u stambenim zgradama, osiguranje od elementarnih nepogoda. To već postoji u drugim zemljama i Srbija ne bi bila specifična u odnosu na njih, osim po tome što bi ljudi na to gledali kao na neki dodatni namet. Nedavno su me pitali, šta će nekome osiguranje od poplave kad živi 200 kilometara od prve reke – to je kao da vam osoba od 24 godine kaže kako joj ne treba zdravstveno osiguranje jer je mlada i dobro se oseća. I u Mađarskoj, primera radi, postoji obavezno osiguranje od poplava, a ne žive svi blizu reka. Tako se smanjuje koncentraciju rizika i snižava cena osiguranja. Ako su samo oni koji žive u ugroženom području osigurani od tog rizika, onda su i premije visoke. Kad se na nacionalnom nivou rizik ravnomerno podeli, cena polise je prihvatljiva i zaštićeni su stanovnici na određenoj teritoriji, što je korist za celu zemlju.


Svet osiguranja: Kako osiguravači gledaju na dugo najavljivanu odluku da osiguravajuće kuće koje se bave i životnim i neživotnim osiguranjem razdvoje ova dva sektora?

Vladan Manić: Udruženje ne podržava ovakvo odvajanje društava, naročito ne u doba krize: zbog uvećanih troškova poslovanja, ali i zbog enormnih troškova koja će kompozitna društva, koja su ujedno i najveća na tržištu, imati. Direktive EU eksplicitno ne kažu da se društva moraju razdvajati, one preporučuju da se društva koja se tek osnivaju opredeljuju da li će se baviti jednom ili drugom vrstom osiguranja, ali kompozitnima se ostavlja mogućnost da to bude njihova poslovna odluka. U Srbiji gde je životno osiguranje slabo razvijeno, a društva opterećena troškovima, pitanje je da li bi tako razdvojena kompanija uopšte mogla da bude profitabilna u ovom segmentu. Takođe, država bi trebalo da razmisli isplati li joj se da najveće društvo, Dunav, cepa na dva dela i tako umanjuje njegovu vrednost.


Svet osiguranja: Argumenti za podelu su da je to potrebno kako se novac iz jednog društva ne bi trošio za pokriće troškova u drugom?

Vladan Manić: Prelivanje para moguće je sprečiti razdvajanjem sredstava – to je nužno, i to već postoji kroz različite knjigovodstvene procedure za oba društva. Čak i da se društa samo formalno razdvoje, opet bi postojalo interno fakturisanje za zajedničke poslove, koje vuče obračun PDV-a, i opet se uvećavaju troškovi rada takvih kompanija.


Svet osiguranja: Da li postoji mogućnost da se od te odluke odustane, s obzirom na to da se već nekoliko godina odlaže?

Vladan Manić: Nadam se da odluka više neće biti odlagana, jer to samo produžava agoniju. Rešenje koje predviđa razdvajanje društava ne treba da ostane u zakonu, već da se svakom društvu ostavi mogućnost da se podeli na dve vrste osiguranja, ako ima interes. Ne mislim da bilo koje društvo ima interes da se razdvoji ako ne mora, a naročito u vreme krize.


Svet osiguranja: Šta sa onima koji su to već uradili?

Vladan Manić: Kada su ulazili na tržište, njima su ti zahtevi bili poznati, i verovatno je da su iskalkulisali da im se isplati da pod tim uslovima uđu na tržište.


Svet osiguranja: Kakve su se promene od Vašeg dolaska dogodile u odnosu Udruženja osiguravača Srbije sa međunarodnim asocijacijama osiguravača? Kakve će to pogodnosti doneti domaćem tržištu, zemlji i korisnicima usluga?

Vladan Manić: Ove godine smo realizovali dva projekta. Ušli smo u podsistem registarskih oznaka Evropske unije krajem maja ove godine. Taj multilateralni sporazum omogućava nam isti status koji imaju zemlje članice EU. Mimo članica EU, osim nas su potpisnici još samo Švajcarska, Norveška i Hrvatska. Svim vozačima koji budu išli iz Srbije neće trebati zelena karta od 1. januara sledeće godine, jer će registarske tablice biti znak da je vozilo osigurano. Građani ubuduće neće morati da dodatno plaćaju kada negde putuju, i voziće se kao sav normalan svet. Udruženje je, pak, na sebe preuzelo velike obaveze: ako se desi da neko vozilo koje nije osigurano napravi štetu bilo gde u inostranstvu, mi ćemo garantovati za izvršenje i tih obaveza.
Drugi značajan projekat je status pridruženog člana u Evropskom udruženju osiguravača i reosiguravača (CEA), koji smo realizovali u junu ove godine. Nadamo se da ćemo za godinu-dve postati punopravni član, mada to statusno ništa ne menja. CEA je jako uticajna na nivou EU, utiče na izradu regulative EU, a mi smo dobili mogućnost da se i naš glas tamo čuje. Članstvo u ovom udruženju je za nas važno sa stručnog i profesionalnog aspekta.


Svet osiguranja: Osiguranje poljoprivrede je takođe aktuelna tema u poslednje vreme. Kakve su tu promene već napravljene?

Vladan Manić: Stupile su na snagu uredbe u vezi sa osiguranjem svih predmeta u poljoprivredi koji su nabavljeni ili proizvedeni od sredstava dobijenih uz subvencije Ministarstva poljoprivrede. Prvenstveno se misli na ono što je predmet kupovine, a to je uglavnom stoka iz uvoza. Subvencionisani krediti su osigurani unapred na čitav period korišćenja, što je tri godine. Država je dala subvenciju za prvu godinu 100 odsto da bi stimulisala osiguranje. Obuhvat je širok i to je pravi korak, jer smo posle 50 godina učinili nešto za poljoprivredu koja je suštinski važan sektor.


Svet osiguranja: Kakvi su planovi po pitanju mogućnosti uvođenja obaveze o osiguranju poljoprivrede, za sve koji se ovom delatnošću bave?

Udruženje ne podržava odvajanje društava na životna i neživotna zbog uvećanih troškova poslovanja. Država bi trebalo da razmisli isplati li joj se da najveće društvo, Dunav, cepa na dva dela i tako umanjuje njegovu vrednost

Vladan Manić: Nama je najbliži španski model gde je osiguranje poljoprivrede obavezno: onaj ko se ne osigura, plaća penale koji idu u zajendički garantni fond, iz koga se finansiraju projekti od opšteg interesa poput uređenja sliva reka, navodnjavanja, odvodanjavanja, protivpožarne odbrane, zaštite od poplava.


Svet osiguranja: Elementarne nepogode su sve učestalije, pa je bilo reči o osnivanju regionalnog reosiguranja koje bi pokrivalo štete izazvane elementarnim nepogodama. Da li je to i dalje aktuelno?

Vladan Manić: Projekat sam po sebi nije loš, ali su mu glavni nedostaci negativna selekcija i visok rizik kad je reč o malim tržištima. Ujedinjavanje tržišta ravnomerno deli rizik po regionu, jer su male šanse da jedan štetni događaj nastane u dve zemlje. Uključivanje većeg broja zemalja u formiranje reosiguravajućeg društva Europa-Re nije bilo loša ideja, problem je što se uključio mali broj zemalja. Ukoliko ga ne podrže osiguravači, ovakav projekat nema smisla, a veći broj osiguravača nije bio za tu ideju jer smatraju da i sami mogu da obezbede takve proizvode i odgovarajuće pokriće rizika. Problem je što su ti proizvodi visoko sofisticirani i relativno skupi, pa ih zato kompanije ne razvijaju samostalno.


Svet osiguranja: Koji su glavni problemi, zamerke ili predlozi na koje vam ukazuju osiguravači?

Vladan Manić: Sve zamerke se vrte oko toga da Udruženje nema status kakav mu pripada, s obzirom na snagu u zemlji. Ako se poredimo s drugim industrijama – bankama, penzijskim i investicionim fondovima, lizing kućama – osiguranje nikad nije dobilo status koji treba da ima. To delimično jeste posledica rada Udruženja, koje se nije izborilo za svoje mesto u društvu. Smatram da je sektor osiguranja u celom sistemu regulatorno najnezaštićeniji. Naša uloga u narednih nekoliko godina biće da to popravimo. Mnogo smo toga već postigli ne dozvoljavajući da se usvoje zakonska rešenja za koja mislimo da su štetna za industriju.

Snežana Krivokapić, Lela Saković

Natrag