;

Temeljni proces upravljanja rizicima

Datum objave: 01.03.2017. Broj 3 | Godina 2017

[Filip Škunca]

U prvom ovogodišnjem izdanju časopisa Svijet osiguranja započeli smo priču o nekim novim terminima koje nam je donijela Solventnost II. Među njima je i jedan od najčešće korištenih, a to je ORSA, koja se smatra možda i najvažnijim dijelom nove europske regulative. ORSA se kao pojam kroz vrijeme razvijala u skladu s razinom implementiranosti SII direktive u poslovne procese (re)osiguratelja, a činjenica je da se razvija i dalje. 

U cilju demistifikacije svega onoga što se krije iza ORSA-e, u ovom broju iznijet ćemo neke osnovne spoznaje iz teorije i prakse. 
 
ORSA kao koncept
ORSA punim nazivom znači Own Risk and Solvency II Assesment, odnosno na hrvatskom – vlastita procjena rizika i solventnosti. ORSA je u suštini nastala po uzoru na bankarski sektor, u kojem njezin pandan predstavlja ICAAP (Internal Capital Adequacy Assessment Process). Osnovna svrha ORSA koncepta jest interna provedba tzv. ORSA procesa, kojim društva za osiguranje samostalno procjenjuju (sve) rizike kojima su izložena. Prije svega to znači da društva moraju biti svjesna rizika koje su preuzela te ih trebaju kategorizirati po razini materijalnosti. Na taj način osigurava se da se najveći fokus usmjeri prema najznačajnijim rizicima, pogotovo onima koji mogu imati negativne posljedice za "going concern" status osiguratelja. Uzimajući to u obzir, smisleno je da osiguratelji samostalno procjenjuju sveobuhvatnu izloženost rizicima, jer tko bolje zna te rizike osim njih samih. ORSA proces može se podijeliti na dva dijela. Prvi je po svojoj prirodi "backward looking" (u nedostatku boljeg hrvatskog prijevoda to bi predstavljalo "pogled unatrag"). Tu se procjenjuje usklađenost rizičnog profila s karakteristikama modela procjene rizika koji se koristi za izračun granice solventnosti (tj. potrebnog solventnog kapitala – SCR). Za društva koja ne koriste interni model, specifični rizični profil uspoređuje se u pravilu s modelom standardne formule Solventnosti II. Drugi dio ORSA procesa je više anticipativnog karaktera jer se u njemu procjenjuje buduća adekvatnost kapitala i provode stresni scenariji, te ostali (stres) testovi otpornosti osiguratelja na nepovoljne eksterne čimbenike. O dijelovima ORSA procesa malo detaljnije u nastavku, no prije toga važno je kratko pogledati i regulatorni kontekst.
 
ORSA u okviru Solventnosti II
ORSA je dio drugog stupa Solventnosti II, te su samim time i zahtjevi više kvalitativne prirode. Društva za osiguranje moraju provoditi vlastitu procjenu rizika i solventnosti minimalno jednom godišnje, ili češće u slučaju značajne promjene u rizičnom profilu (npr. promjena investicijske strategije). Prema Zakonu o osiguranju (čl. 96.) ORSA uključuje: procjenu ukupnih potreba solventnosti, kontinuirane usklađenosti s kapitalnim zahtjevima i tehničkim pričuvama te procjenu značaja odstupanja profila rizičnosti od pretpostavki na kojima je izračunat SCR. Detaljnije upute na koji se način i kojim metodama predmetne procjene mogu provesti nalaze se u EIOPA-inim ORSA smjernicama. Smjernice propisuju i dokumentaciju koju osiguratelji moraju izraditi vezano uz ORSA-u, što uključuje: ORSA politiku, evidenciju provedbe procesa i ORSA izvješće. Važan segment regulative vezane uz ORSA-u odnosi se i na ulogu uprave u samom procesu. Rezultati ORSA-e trebaju pružiti upravi opsežnu sliku o rizicima kojima je društvo izloženo ili bi moglo biti izloženo u budućnosti. Uprava bi također trebala preuzeti aktivnu ulogu u usmjeravanju provedbe ORSA procesa, kao i preispitivati rezultate (Hanfa, Smjernice o procjeni vlastitih rizika i solventnosti). 
 
Faza 1 – pogled unatrag
U početnoj fazi ORSA-e društva procjenjuju odstupanje vlastitog rizičnog profila od pretpostavki na kojima je kalibriran model procjene rizika koji koriste. EIOPA dopušta da metode vlastite procjene variraju u rasponu od kvalitativne procjene (s argumentiranim obrazloženjima) do empirijske kvantifikacije realne izloženosti riziku. Rezultat predmetne procjene trebao bi pokazati koliko je model koji se primjenjuje za izračun kapitalnih zahtjeva pojedinih vrsta rizika dobar, odnosno kakav je zapravo rizik korištenog modela. Društva tu koriste vlastite spoznaje i iskustva o dinamici rizika kojima su izložena, te samim time mogu korigirati i rizične faktore kako bi utvrdila stvarnu izloženost riziku. Predmet ovog dijela ORSA-e jest i identifikacija rizika koji nisu obuhvaćeni modelom procjene (npr. za model standardne formule to mogu biti rizik likvidnosti, rizik državnih obveznica EU i dr.).
ORSA punim nazivom znači Own Risk and Solvency Assesment te je nastala po uzoru na bankarski sektor. Svrha ORSA koncepta jest interna provedba tzv. ORSA procesa, kojim društva za osiguranje samostalno procjenjuju (sve) rizike kojima su izložena
Konačan ishod ove faze jest ukupni ekonomski kapital, odnosno interni zahtjev za kapitalom koji se stavlja u odnos u s onim regulatornim (SCR). Ako se utvrdi da interni zahtjev znatno odstupa od regulatornog (>10%), tada je moguće da će regulator zahtijevati dodatne mjere. To može biti uvođenje kapitalnog dodatka, koji zajedno s regulatornim kapitalom predstavlja ukupnu granicu solventnosti, i/ili  zahtjev da društvo zamijeni određeni set parametara u modelu s onima koji su specifični za njegov rizični profil. Provedbom ove faze ORSA procesa osiguratelji mogu bolje razumjeti svoj stvarni rizični profil i povećati vjerodostojnost procjene i izvještavanja o rizicima.
 
Faza 2 – pogled unaprijed
Glavna svrha ove faze jest procijeniti implikacije poslovnog plana i strategije na budući rizični profil i adekvatnost kapitala osiguratelja. Potrebno je izraditi višegodišnje projekcije (3 do 5 godina) SII bilance te vlastitoga raspoloživog kapitala, kapitalnih zahtjeva i drugih relevantnih elemenata vezanih uz solventnost. Podlogu za izradu projekcija čine poslovni plan i strategija za iduća razdoblja, te zadnji raspoloživi rezultati izračuna adekvatnosti kapitala. Sukladno tome, iz projekcija je moguće utvrditi smjer kretanja rizičnog profila društva, ali i održivost budućih poslovnih usmjerenja. Temeljna pretpostavka ove faze je dakle poslovni kontinuitet društva. Dodatan čimbenik u osiguravanju održivosti poslovanja i sprječavanju realizacije rizika za "going concern status" osiguratelja jest i provedba niza stresnih scenarija i stres-testova. Sukladno tome, razvidno je da ovaj dio ORSA-e ima anticipativnu perspektivu.
 
Faza 3 – testovi otpornosti na stres
ORSA okvir predstavlja idealnu platformu za provedbu "što ako…?" scenarija, gdje se procjenjuje hipotetski utjecaj realizacije nekog događaja na adekvatnost kapitala. Poželjno je da se identificira više (realnih) scenarija u rasponu od težeg do slabijeg, kao i njihove kombinacije. Stresni scenariji (npr. prirodna katastrofa, financijska kriza) u pravilu utječu na više faktora rizika, koji simultano djeluju na izloženost rizicima i solventnu poziciju. Pored scenarija, testiranje na stres uključuje i provođenje stres-testova (npr. promjena visine kamatnih stopa za 10 baznih bodova ili korekcija dioničkih indeksa za X%). Glavna razlika između navedenih testiranja jest u njihovoj kompleksnosti. Stres-test može uključivati po jedan rizik i period (npr. jedan mjesec), a scenariji u pravilu uključuju više kategorija rizika i dulji vremenski horizont. Testiranje poboljšava identifikaciju i razumijevanje ranjivosti društva na pojedine kategorije rizika i rijetke, ali moguće stresne scenarije. Ujedno predstavlja i komplement VaR-u (Value at Risk) kao mjeru rizika, tako da kompenzira njegove nedostatke. Testovima otpornosti može se postići bolja procjena adekvatnosti visine potrebnog kapitala i usklađivanje poslovnih planova s apetitom za rizicima. Učestalost provedbe testiranja na stres u pravilu ovisi o kompleksnosti rizičnog profila osiguratelja. Veća kompleksnost i volatilnost faktora rizika zahtijeva i veću frekventnost testiranja. Manja učestalost svakako je smislena kod testiranja koja su složenija i gdje je potrebno puno vremena za pripremu i prikupljanje podataka za scenarij. U konačnici, i zdrav razum govori da dnevno testiranje neće dati neku dodanu vrijednost korištenim modelima i procjenama rizika.
 
Važnost ORSA procesa 
Teško je jednoznačno odrediti zašto je i koliko zapravo ORSA proces važan za društvo za osiguranje. ORSA proces potiče (kreativno) promišljanje o rizicima, a time unaprjeđuje i širi kulturu upravljanja rizicima. Uz to, predstavlja i kvalitetan, ako ne i najbolji okvir za procjenu svih rizika kojima je izložen "prosječan" osiguratelj. ORSA se može poimati i kao jedan od upravljačkih mehanizama uprave, unutar sustava za upravljanje rizicima, u koji se "ubacuju" sve spoznaje o svim materijalnim i kapitalno relevantnim rizicima. Kroz početnu fazu ORSA procesa utvrđuje se realan ekonomski kapital, što društvima omogućava procjenu rizika modela. Faza u kojoj se provode projekcije adekvatnosti kapitala pruža anticipativan pogled na održivost poslovnih planova. Testiranje otpornosti na stres omogućava bolje razumijevanje rizičnog profila, solventne pozicije, kapitala i dr. Dakle, aktivnosti vezane uz ORSA proces djeluju u smjeru osiguravanja "going concern" statusa osiguratelja. Stoga, sve navedeno upućuje na to da se ORSA može smatrati temeljnim procesom upravljanja rizicima svakog društva za osiguranje. 
Natrag