;

Razbijači zabluda

Datum objave: 01.12.2010. Broj 12 | Godina 2010

[ Neven Tišma ]

Naši sindikalisti viču kako "u hrvatskom mirovinskom sustavu nema pravde". A ja bih rekao – u hrvatskom mirovinskom sustavu nema para. Niti ih ima, niti ih može biti da bi se zadovoljila pravda. Jednostavno, takva nam je matematika. Formula kaže jedan prema 1,25, odnosno na pet zaposlenih četiri umirovljenika.
Kad bi teoretski zaposlili sve nezaposlene, odnos zaposlenih i umirovljenika iznosio bi jedan prema 1,5 i takav bi i dalje bio jedan od najgorih, ako ne i najgori u Europi. Iz toga možemo zaključiti da je problem ili u prevelikom broju umirovljenika ili u lošoj demografskoj strukturi stanovništva, u kojem je jednostavno premalo radno sposobnih ljudi. Međutim, ni jedan od ta dva problema ne može se riješiti preko noći. Ne mogu se postojeći umirovljenici natjerati da se vrate na posao, niti u skoroj budućnosti možemo očekivati bolju starosnu piramidu stanovništva. Jedino što se može zaključiti jest da će taj problem još dugi niz godina, pa i desetljeća, ostati aktualan, pa će se i većina nas suočiti s njime kad dođemo do starosne dobi za mirovinu.
Na ovogodišnjim Danima osiguranja prezentirano je istraživanje koje je izradio Ekonomski institut. Tematika je bila zanimljiva i našim dnevnim novinama, koje su objavile nekoliko isječaka iz nje. Evo činjenica koje bih izdvojio.
Postoje dvije velike zablude. Prvo, većina ljudi smatra da su nekretnine najprimjereniji oblik štednje za mirovinu. Ono što većina ljudi ne može shvatiti jest da će 2050. godine u Hrvatskoj živjeti 3,7 milijuna pretežno starijih ljudi, pa se postavlja pitanje kome će se te nekretnine onda prodavati ili iznajmljivati kad potencijalnih kupaca, tj. korisnika bude 15 posto manje nego sada.
Druga velika zabluda je da 60 posto aktivnih ljudi misli da će im jedan od glavnih prihoda u mirovini biti honorarni posao. No, da bi čovjek u mirovini honorarno radio, prije svega mora biti zdrav. Ali ne samo to. Vi možete raditi u mirovini prvih nekoliko godina nakon umirovljenja, no nakon sedamdesete godine života vrlo mali broj ljudi doista će zarađivati honorarno. A živjet će još u prosjeku 15 godina.
Sljedeća dojmljiva rezultanta istraživanja je da se o problematici štednje za mirovinu gotovo nitko ne informira preko financijskog savjetnika, nego su glavni kanali informiranja televizija, banke, susjedi i prijatelji. Znači da, koliko god mi mislili da su naši zastupnici uzduž i poprijeko preorali tržište nudeći police životnih osiguranja, to jednostavno nije točno. Drugim riječima, našem tržištu trebalo bi još nekoliko tisuća kvalitetnih, dobro educiranih prodavača životnih osiguranja koji bi ljude informirali o problemima mirovine i mogućnostima koje daje dugoročna disciplinirana štednja, odnosno polica životnog osiguranja.
Jedan od također zanimljivih nalaza istraživanja jest da treći mirovinski stup jednostavno nije zaživio. Ljudi ga ne percipiraju. Iako treći stup ima nešto što svi drugi oblici štednje nemaju, a to su državna poticajna sredstva i porezne olakšice za poslodavce. No, ako dobro razmislimo, DPS je ustvari sve što treći stup ima. Problem je što se njegov fokus vrti oko produkta, a ne prodaje. Koliko god bili svjesni problema vezanih uz prihode u trećoj životnoj dobi, ljudi su ipak inertni i treba im neki impuls da počnu štedjeti. Netko im mora doći doma i gurnuti ih u tom smjeru. Taj netko koji dolazi u kuću mora biti motiviran provizijom i općenito prodajnim sustavom unutar kojeg funkcionira. I upravo je zbog toga sjajna budućnost trećeg stupa u Hrvatskoj upitna. On nema prodajnu mrežu.
Valja zaključiti da istraživanje Ekonomskog instituta ima vrlo ohrabrujuće poruke za našu industriju životnih osiguranja. Prije svega bit će još puno posla za nas. Ljudi su u krizi sve svjesniji problematike prihoda u trećoj životnoj dobi i većina njih zna da treba što prije početi štedjeti. Ono što je naša dužnost jest da razbijemo zablude. A infrastruktura koju imamo i koju ćemo nadograđivati u budućnosti, prije svega u segmentu prodajnih mreža, stavlja našu industriju u poziciju značajnoga strateškog partnera državi, kad ona bude spremna (odnosno imala novca) jače poticati svijest i potrebu za osobnom, dugoročnom, discipliniranom štednjom.
Ekonomski institut svoju prezentaciju završava preporukom: Kako bi se povećalo povjerenje u industriju životnih osiguranja, preporučuje se da netko nezavisan, izvan osigurateljne industrije, pokrene i vodi nacionalnu sustavnu edukaciju o potrebi štednje za treću životnu dob i životnom osiguranju kao najprimjerenijem modelu takve, dugoročne disciplinirane štednje.

Natrag