;

Privatni detektivi u lovu na varalice

Datum objave: 01.06.2010. Broj 6 | Godina 2010

[ Zvonko Gajski ]

Vjerojatno bi se i legendarni Ostap Bender, da živi u ovom vremenu, duboko poklonio A. Š., čovjeku iz naših krajeva čije je puno ime i prezime još nepoznato široj javnosti zbog kriminalističke istrage koju o njegovu specifičnom biznisu trenutačno vodi njemačka policija. A taj specifični biznis protegnuo se od Belgije, Luksemburga, Mađarske, Slovačke, Nizozemske i Njemačke sve do Hrvatske. Žrtve su uvijek iste – osiguravajuća društva u tim zemljama, a i princip poslovanja je uvijek isti – namještene prometne nesreće s ciljem da se od osiguravajućeg društva naplati što veća šteta. A da je A. Š. pravi virtuoz u svom poslu, svjedoči činjenica da je u proteklih osam i pol godina samo na području Hrvatske prijavio više od 35 šteta i od domaćih osiguratelja naplatio oko pola milijuna eura! Za radoznale možemo dodati da u tim nesrećama u pravilu jeftino vozilo, na primjer trabant, udara u skupi mercedes E klase na kojem su novi dijelovi zamijenjeni starim ili karamboliranim. Naravno, od osiguratelja se naplaćuje kao da je vozilo izašlo iz autosalona, a ceh može dosegnuti i tridesetak tisuća eura, koliko mu je isplatilo jedno domaće osiguravajuće društvo.

Alarmantno zvuči podatak da je u europskim zemljama, a slično je i u Hrvatskoj, 5 do 10 posto ukupnog iznosa šteta koje plaćaju osiguratelji povezano s nekim oblikom prijevare. Od toga se više od polovice odnosi na štete iz osiguranje motornih vozila

E sad, da je A. Š. usamljeni slučaj, i nije. Potvrđeno je to i sredinom svibnja na 18. savjetovanju domaćih osiguratelja o obradi i likvidaciji automobilskih šteta. Posebnu pozornost gotovo 200 sudionika skupa privukla je panel rasprava o prijevarama u osiguranju, koja je pokazala da osiguratelji još nisu pronašli prave odgovore na sve marifetluke kojima se služe pojedinci ili grupe koje od osiguratelja nastoje naplatiti ono što im ne pripada.
Alarmantno je zvučao podatak da je u europskim zemljama, a slično je i u Hrvatskoj, 5 do 10 posto ukupnog iznosa šteta koje plaćaju osiguratelji povezano s nekim oblikom prijevare. Od toga se više od polovice odnosi na štete vezane uz osiguranje motornih vozila. Ako uzmemo procjenu Slavena Dobrića iz Allianz osiguranja, iznesenu na pretprošlim Danima hrvatskog osiguranja, po kojoj osiguratelji na ime ukupnih šteta od prijevara godišnje gube oko 300 milijuna kuna, ispada da se samo u autoosiguranju godišnje na zbog toga gubi više od 150 milijuna kuna.
Sve su to razlozi zbog kojih je Hrvatski ured za osiguranje, kao organizator spomenutog savjetovanja, kao posebnu temu izdvojio upravo prijevare u autoosiguranjima s ciljem da se, prema riječima direktora HUO-a Hrvoja Paukovića, poduzmu mjere za suzbijanje te štetne pojave. Tim više što, kaže Pauković, ceh prijevara plaćaju i svi drugi osiguranici kroz povećanu cijenu premije.

Samo četvrtina procesuiranih 

A o kakvim je sve prijevarama riječ, tko su akteri, koje su im lokacije najomiljenije i zašto im je teško stati na rep, sudionike savjetovanja upoznali su Berislav Barišić-Jaman, glavni vještak za tehnička vještačenja u Forenzičnom centru MUP-a, i Mile Klanac iz Policijske uprave Zagrebačke. Kako ne bi ispalo da ovim tekstom želimo poučiti čitatelje kako da i sami pokušaju, a onda možda i uspiju prevariti osiguratelja, preskočit ćemo neke "stručne" detalje prijevara.
Dovoljno je samo reći da u takvim namještenim "saobraćajkama" u pravilu sudjeluje nekoliko osoba od kojih jedna preuzima ulogu "kaskadera" koji će se svojim vozilom zabiti u drugo u kojem može, ali i ne mora biti vozač. Za namještanje sudara biraju se puste prometnice i gluhi noćni sati ili, pak,, špice u gradskom prometu kad se računa da će policija htjeti što prije i bez previše pitanja raščistiti mjesto sudara.
Iz izlaganja Berislava Barišića-Jamana bilježimo i, rekli bismo, kuriozitetni podatak da sudovi procesuiraju samo 20 do 25 posto fingiranih nesreća. U pravilu ti su sudski postupci dugotrajni i potrebni su mjeseci, a nerijetko godina i više dana za nepravomoćnu presudu. Što se tiče pretvaranja nepravomoćnih presuda u pravomoćne, tu je postotak, prema spoznajama Berislava Barišića-Jamana, vrlo mali.

Ma ljudi moji …
Naravno da takva praksa ohrabruje   prevarante, a zašto je tome tako i kakav je odnos pravosuđa, pa i cijelog društva prema prijevarama u osiguranju, moglo se mnogo toga zanimljiva čuti u nastavku rasprave.
Darinko Ivković iz Euroherc osiguranja upozorio je da se u razgovorima o prijevarama u osiguranju uvijek u fokus stavljaju materijalne štete. Za njega manji je problem je li netko nekom podvalio stari blatobran pod novi od problema koji se javljaju u neimovinskim štetama u kojima se odštetni zahtjevi oštećenika penju na milijune kuna i neusporedivo su veći nego kad je riječ samo o materijalnim štetama na vozilima. Generalno je obilježje tih šteta da nije riječ o namještenim prometnim nesrećama, da u tim nesrećama ljudi uistinu stradavaju i da je u pravilu riječ o teškim ozljedama i psihičkim posljedicama oštećenika. Na žalost, kaže Ivković, i kod takvih slučajeva sve se češće bilježe pokušaji prijevare ili prijevare osiguratelja od oštećenika ili određenih "interesnih skupina" vezanih uz odštetni zahtjev. Iako Ivković to ne kaže, nije teško zaključiti kako se iza sintagme "interesne skupine" uglavnom kriju odvjetnici, ali u određenoj mjeri i liječnici, vještaci pa i svjedoci o čijoj procijeni i izjavama najviše ovisi visina odštete.

Sve su češće prijevare i kod neimovinskih šteta, u kojima se odštetni zahtjevi penju na stotine tisuća, pa i više od milijun kuna

Za Ivkovića velik problem kod tih šteta je što stvarno postoji teško ozlijeđena osoba koja izaziva sažaljenje okoline. Nasuprot tom "jadniku" stoji "moćno i bogato osiguravajuće društvo" i rijetko kome pada na pamet da bi takav oštećenik pokušao od osiguratelja izvući daleko više novca nego što mu pripada.
Posebno zabrinjava, kaže Ivković, što čak i onda kad postoje dokazi da je riječ o pokušaju prijevare takvo ponašanje ne izaziva osudu javnosti i na taj način "postaje društveno prihvatljivo". Govoreći o najčešćim oblicima nezakonita  postupanja u postupku naknade neimovinske štete, Ivković ih dijeli u tri grupe: nastojanje da se od liječnika dobije nalaz u kojem se prikazuje veći opseg štete nego što ona stvarno jest; davanje lažnih iskaza bilo stranke, bilo svjedoka, bilo vještaka i – dogovorena koordinacija nekoliko sudionika u prijevari koja uključuje i lažne nalaze i lažna svjedočenja.
Svoje tvrdnje Ivković je ilustrirao brojnim primjerima pokušaja prijevare ili prijevare osiguratelja iz svoje 17-godišnje prakse na obradi i naknadi šteta koje smo izdvojili kao zaseban dio teksta. Većina tih primjera kod slušatelja izaziva nevjericu, uz obvezno Delićevo pitanje: Ma ljudi moji, je li to moguće. Neki od njih pomalo podsjećaju i na burleske kao što je to slučaj jedne oštećenice iz Istre, za koju je osigurateljev istražitelj utvrdio kako se nakon prometne nesreće vidno oporavila.
Gospođa N. N., kaže istražitelj, normalno hoda, odlazi u trgovinu, nosi u rukama pune vrećice namirnica… S takvim nalazom istražitelja osiguratelj dolazi na sud. A na sudu nas, kaže Ivković, dočekuje igrokaz kakvih je u posljednje vrijeme sve više: oštećenicu, gospođu N. N., dovoze u kolicima, a na sudu će izjaviti kako ne može pomaknuti nogu, sama uzeti čašu vode…
U istu kategoriju spada i slučaj 20-godišnjeg mladića koji po nalazu liječnika nakon prometne nesreće ima trajne tjelesne posljedice zbog kojih ne može normalno hodati i mora se koristiti ortopedskim pomagalima. U tom su slučaju osiguratelju pomogle novine koje su donijele vijest da je dotični mladić nastupio na nogometnom turniru na kojem je proglašen – najboljim igračem.

Prevarantima pokazati zube
Ivković s pravom pita: "Što učiniti u takvim situacijama, posebno stoga što ne znam da je itko procesuiran za krivotvorenje liječničkog nalaza, javnih isprava, davanje lažnih iskaza ili za koordinaciju svih tih nezakonitih postupaka zajedno". Naprotiv, kaže Ivković, osudu javnosti izazivaju oni (osiguratelji) koji traže materijalnu istinu i pravu veličinu nematerijalne štete radi pravične naknade.
Dio odgovora na pitanje što učiniti, ponudio je Marijan Tomurad, voditelj Odjela prevencije prevara u osiguranju Croatia osiguranja. Za njega nema dvojbe da su osiguratelji suglasni u ocjeni da su prijevare u osiguranju sve veći i sve skuplji teret za osiguravajuća društva te da je nužan sistematičan i sustavan pristup u rješavanju tog problema na razini svih osiguratelja i uz pomoć Hrvatskog ureda za osiguranje. Osiguratelji, kaže on, u toj temi nisu i ne mogu biti konkurenti. Moraju postati partneri koji će razmjenom informacija i zajedničkom akcijom pridonijeti sprječavanju prijevara te smanjiti štete za svako osiguravajuće društvo.
Takva sustavna borba protiv prijevara u osiguranju dosad u Hrvatskoj nije postojala, nego je to ovisilo o iskustvu pojedinih ljudi koji rade u osiguravajućim društvima ili o poslovnoj odluci osiguratelja da se uhvati u koštac s pojedincima ili grupama koje im pokušavaju uzeti novac na nezakonit način.
Tomurad je skrenuo pažnju i na jednu od velikih pogrešaka u ponašanju osiguratelja. Čak i kad imaju relevantne dokaze
o pokušaju prijevare, teško se odlučuju za pokretanje kaznenog postupka protiv počinitelja nego u velikom broju slučajeva to ostaje samo na otklonu štete. "Mislim osobno", kaže Tomurad, "da to nije dobro. Osiguratelji moraju postići konsenzus na razini HUO-a da u svim takvim slučajevima, kad je očito da je posrijedi pokušaj prijevare, pokažu zube počiniteljima i podnesu prijedlog za kazneni progon tih osoba. Ona predlaže da se pri HUO-u vodi crna lista onih koji su pokušali prevariti osiguratelja.
Takve liste već postoje pojedinačno kod većine osiguratelja i zašto ih ne bismo objedinili? Uspjeh borbe protiv prijevara u osiguranju ovisit će i o tome kako se osiguratelji sami organiziraju za tu borbu. Naravno, u suradnji s nadležnim i mjerodavnim državnim tijelima i institucijama", kaže Tomurad.

Preblage kazne

Da s pokretanjem kaznenog postupka protiv pokušaja prijevara u osiguranju stvari ne idu baš lako, ili barem dosad nisu išle lako, posvjedočio je i Slaven Dobrić iz Allianz osiguranja. Allianz se još prije pet, šest godina odlučio za takvu praksu, ali u početku bez ikakva uspjeha. Najveća zapreka bila je, kaže Dobrić, kako zainteresirati državno odvjetništvo za progon prevaranata. Vjerojatno je tome pridonijelo i opće društveno uvjerenje kako je "dobro prevariti osiguratelja".
Na sreću, danas je situacija znatno bolja i državno odvjetništvo redovito pokreće kazneni progon na naš prijedlog. Možda smo i mi s vremenom naučili kako opisati pokušaj prijevare i kakve dokaze treba priložiti.
Ove smo godine podnijeli 17 takvih prijedloga za kazneni progon i sad već dobivamo kaznene presude protiv počinitelja prijevara. Ono čime još nismo zadovoljni jest da još ni u jednoj od tih presuda nije izrečena bezuvjetna kazna zatvora. Primjerice, posljednja od tih kazni za tri sudionika u pokušaju prijevare teškom 40.000 kuna iznosila je od sedam do devet mjeseci zatvora, s rokom kušnje od godinu do dvije.
Za Dobrića je najvažnije da se među osigurateljima, ali i u javnosti, stvori klima kako su prijevare nešto protiv čega se treba i vrijedi boriti. Ohrabruje da u toj borbi osiguratelji dobivaju sve veću podršku policije i državnog odvjetništva, a da bi bila još učinkovitija, Dobrić predlaže promjene u Kaznenom zakonu  kojima bi se takve prijevare gonile po službenoj dužnosti.
I ostali sudionici rasprave iznijeli su mnogo zanimljivih prijedloga za efikasniju borbu protiv prijevara u osiguranju. Mario Pavlak iz HUO-a naveo je da ta institucija već ima određene baze podataka koje osigurateljima mogu pomoći u detektiranju prevaranata, ali da se ta baza mora nadograditi informacijama koje imaju sami osiguratelji. Od ostalih prijedloga bilježimo zahtjev za formiranjem jednog tijela koje bi koordiniralo sve akcije osiguratelja prema državnim institucijama, zahtjev za aktivnim uključivanjem osiguratelja u rehabilitaciju oštećenika, kao i zahtjev za većom odgovornošću liječnika i vještaka koji su uključeni u postupak nadoknade šteta.

Vrijeme je za akciju
U završnici rasprave nisu izostali ni zaključci, a od važnijih spomenimo ocjenu kako su prijevare u osiguranju postale velik društveni problem kojim se nanosi šteta osigurateljima, ali i osiguranicima, socijalnim, mirovinskim i zdravstvenim fondovima, kao i državnom proračunu.
Nadalje, da bi borba protiv prijevara u osiguranju bila uspješna i učinkovita, važno je da se u nju uključe svi osiguratelji i nadležne državne institucije, da se predlože promjene zakona i propisa tamo gdje je to potrebno, da se uspostavi suradnja s uredima u regiji jer kriminal ne poznaje granica te da se, što je posebno važno, svugdje i u svakom trenutku širi svijest kako prijevare osiguratelja nisu niti mogu biti prihvatljivo društveno ponašanje.
Ako ovome, nakon svega što je rečeno, treba dodati nešto, onda je to tvrdnja kako su napokon i na području prijevara u osiguranju stvari krenule s mrtve točke. Dosad su, naime, prijevare u osiguranju bile samo usputna točka razgovora među osigurateljima, najčešće vezanih uz Dane hrvatskog osiguranja, negdje pri kraju dnevnog reda i s malo pravih odjeka. Podaci i činjenice iznesene na 18. savjetovanju o obradi i likvidaciji automobilskih šteta rječito govore da to tako ne bi smjelo biti. Bilo bi dobro da rasprava na tom skupu bude, kao što je to kazao Hrvoje Pauković, početak inicijalne kampanje svih osiguratelja i HUO-a za sustavnu i permanentnu borbu protiv prijevara u osiguranju. Rekli bismo, vrijeme je za akciju.

Natrag