Prihvaćanje kulture rizika sljedeći korak hrvatskih osiguratelja

Datum objave: 01.03.2017. Broj 3 | Godina 2017

[Hrvoje Filipović]

Početak travnja već četvrtu godinu zaredom donosi nam međunarodnu konferenciju pod nazivom Izazovi i praksa nadzora društava za osiguranje u Jugoistočnoj Europi. Konferenciju tradicionalno obilježavaju rasprave o relevantnim temama koje se nameću osigurateljima, regulatorima, ali i ostalim sudionicima svijeta osiguranja. Jednu od takvih rasprava predstavlja panel Najveći izazovi Solventnosti II – godinu stariji, godinu iskusniji. Podloga za ovaj panel temelji se na istraživanju koje su proveli Institut za osiguranje i Svijet osiguranja na ispitanicima iz Hrvatske, a detalje navedenog istraživanja donosimo u nastavku.

 
Godinu stariji, godinu iskusniji 
Solventnost II je zasigurno tema koja posljednjih nekoliko godina dominira raspravama u osigurateljnim krugovima. Iako naglašavamo "posljednjih nekoliko godina", važno je napomenuti da je od same implementacije Solventnosti II prošlo samo nešto više od godine dana. Dakle, 1. siječnja 2016. i službeno smo zakoračili u novu eru osigurateljnog poslovanja. Očekivanja od prve godine bila su prije svega obilježena pesimizmom. Prognoziranje osigurateljne budućnosti u svijetu Solventnosti II kretalo se od lošeg pa do najgoreg scenarija. Suprotno izraženom pesimizmu, prva godina Solventnosti II nije nam donijela velike potrese niti kataklizmičke scenarije. 
Dodatno opterećenje koje Solventnost II unosi u svakodnevno poslovanje zasigurno nije zanemarivo. Jedan od najvećih negativnih učinaka nove regulative su visoki troškovi koji uzrokuju dodatan pritisak na financiranje implementacije velikog broja regulatornih usklađivanja. Također je važno naglasiti operativnu kompleksnost Solventnosti II, koja se eksponencijalno povećava kako ulazimo u detalje regulatornih zahtjeva. 
Ispitanici najvećim izazovima Solventnosti II smatraju kvantitativne zahtjeve koji direktno povećavaju potrebu za kvantitativnim resursima
S druge strane, SII donosi potpuno revolucionaran pogled prema svakodnevnom poslovanju. Kvantitativni izračuni preuzetih rizika nikad nisu bili precizniji. Optimizacija procesa predstavlja ključ tržišne kompetitivnosti, a razvoj proizvoda i razumijevanje potreba korisnika postaju primarni alat u tržišnoj utakmici. Sve navedeno zaokruženo je efikasnim sustavom upravljanja koji zapravo omogućuje provedbu navedenih komponenti. Koliko god smatrali ovakav sustav nepotrebnim, on unosi potpuno novi pogled prema shvaćanju funkcioniranja osigurateljnog poslovanja.
Bez daljnjeg teoretiziranja, pogledajmo kako Solventnost II nakon jedne godine vide sudionici provedenog istraživanja.
 
Struktura istraživanja 
Prije negoli prijeđemo na rezultate istraživanja, pogledajmo najprije strukturu provedenog upitnika. Cjelokupno istraživanje obuhvatilo je 31 pitanje grupirano u nekoliko kategorija. S obzirom na to da se Solventnost II temeljeni na tri stupa, prvi dio ankete sadržavao je pitanja koja se odnose na: i) prvi stup – kvantitativni zahtjevi (6 pitanja), ii) drugi stup – sustav upravljanja (9 pitanja) i iii) treći stup – izvještavanje (4 pitanja). Nadalje, pitanja vezana uz same implikacije Solventnosti II na ostatak poslovanja obuhvaćena su sljedećim kategorijama: iv) automatizacija procesa (2 pitanja), v) učinci Solventnosti II na proizvode i investicije (3 pitanja), vi) tehničke karakteristike (4 pitanja) te vii) osobni stavovi (3 pitanja).
Pitanja u ovom istraživanju strukturirana su na način da pružaju uvid u većinu aspekata Solventnosti II te u isto vrijeme donose zadovoljavajuću razinu detalja. Naravno, odgovori na pitanja podložni su subjektivnim procjenama pojedinaca te se kao takvi moraju uzeti sa zadrškom prilikom daljnjeg tumačenja. Također napomenimo kako zbog mogućnosti višestrukog odgovora te decimalnog zaokruživanja rezultati ne moraju ukupno predstavljati zbroj od 100 posto.
 
Rezultati istraživanja
S ciljem procjene snage kvantitativnih učinaka Solventnosti II, uvodno pitanje u istraživanju glasi: "Koje područje vidite kao najveći izazov unutar prvog stupa Solventnosti II?". Kao najzahtjevnije područje 37 posto ispitanika naglasilo je izračunavanje potrebnoga solventnog kapitala (SCR) te minimalnoga potrebnog kapitala (MCR). Dodajmo da je kao najveći izazov 32 posto ispitanika odabralo vrednovanje imovine i drugih obveza (ne uključujući tehničke pričuve). Ostali odgovori obuhvaćaju izračun tehničkih pričuva za životna osiguranja (21%) te neživotna osiguranja (11%). Zanimljivo je primijetiti kako nijedan odgovor nije identificirao vlastita sredstva kao najveći izazov Solventnosti II. 
Samo 11 posto ispitanika smatra da standardna formula u potpunosti obuhvaća sve rizike društva, a 28 posto ispitanika smatra da ona nije prikladna za procjenu danih rizika
Svako od navedenih područja dodatno smo raščlanili na osnovne elemente izračuna, kao što su metodologija, dostupnost i kvaliteta podataka, pretpostavke i modeliranje. Rezultati prikazani na Slici 1 pokazuju da su dostupnost i kvaliteta podataka kritičan element za sva područja. Važnost metodologije posebno je izražena kod izračuna SCR-a i MCR-a (67%), dok je samo 31 posto ispitanika naznačilo metodologiju kao prioritet izračuna tehničkih pričuva za životna osiguranja. Pretpostavke (63%) i modeliranje (69%) prioriteti su izračuna tehničkih pričuva za životna osiguranja, ali nisu značajnije izraženi kod ostalih područja istraživanja. Odgovori na ova pitanja dovode nas do zaključka da prioriteti ispitanika istraživanja rastu s obzirom na tehničku zahtjevnost promatranog područja. To je svakako u skladu s karakteristikama zapadnih tržišta, gdje su posebni napori uloženi u unaprjeđenje kvantitativnih resursa, tehnika te modela dostupnih aktuarskim funkcijama i funkcijama upravljanja rizicima. Naglasimo kako su rezultati u području dostupnosti i kvalitete podataka posebno zabrinjavajući, što ima dodatne implikacije na cjelokupni sustav upravljanja te konačno kvalitetu samog izvještavanja. 
Promatrajući ključne funkcije, istražili smo koliku potrebu osiguratelji imaju za dodatnim resursima u svakoj funkciji zasebno. Potrebu smo promatrali kroz četiri stupnja: i) nepotrebni dodatni resursi, ii) niski prioritet za dodatnim resursima, iii) srednji prioritet te iv) visoki prioritet. Rezultati su prikazani na Slici 2, gdje možemo vidjeti kako kvantitativne funkcije (aktuarska i funkcija upravljanja rizicima) pokazuju znatno veću potrebu za dodatnim resursima nego što je to slučaj u funkcijama interne revizije ili funkcije usuglašavanja. Štoviše, najviše ispitanika smatra da dodatni resursi za funkciju interne revizije imaju niski prioritet (50%), dok je za funkciju usuglašavanja prioritet označen kao srednji (50%). Visoki prioritet (56%) aktuarske funkcije i funkcije upravljanja rizicima u skladu je s rezultatima prethodnih pitanja. Naime, možemo zaključiti kako ispitanici istraživanja najvećim izazovima Solventnosti II smatraju kvantitativne zahtjeve koji direktno povećavaju potrebnu za kvantitativnim resursima. To je također u skladu s razvojem Solventnosti II, koji dodatno naglašava ulogu aktuara i risk menadžera kao jednih od najvažnijih dijelova novog osigurateljnog sustava.
Kao središnje teme drugog stupa Solventnosti II možemo navesti Izvješće o vlastitoj procjeni rizika i solventnosti (ORSA) te Risk Appetite Framework (RAF). Kao najzahtjevnije područje ORSA-e ispitanici su naveli razumijevanje, integraciju te upotrebu rezultata u svakodnevnom odlučivanju (56%). Zahtjevnost procesa pisanja ORSA-e, uključujući prikupljanje podataka, automatiziranost izračuna te podjelu odgovornosti, prepoznaje 39 posto ispitanika, a samo 6 posto njih smatra tehničku stranu (izračun vlastitih sredstava, testiranje otpornosti, scenarije…) najzahtjevnijim dijelom. 
Više od 80 posto ispitanika navodi kako društvo posjeduje RAF, ali nijedan ispitanik ne smatra da je RAF implementiran u poslovno odlučivanje. Dakle RAF, nažalost, ostaje neiskorišten alat upravljanja rizicima. Unatoč tomu, dijelovi RAF-a ipak pronalaze prostor za implementaciju. Tako najviši stupanj razvoja pokazuje sustav nadzora i eskalacije rizika, dok su apetit za rizikom i limiti pojedinačnih rizika ipak na malo nižoj razini implementacije.
Treći stup Solventnosti II je u istraživanju obuhvaćen pitanjima o godišnjim i kvartalnim kvantitativnim obrascima izvještavanja (QRT), Izvješću o solventnosti i financijskom stanju (SFCR) te Redovitom nadzornom izvješću (RSR). Proces popunjavanja QRT-eva ponovno reflektira problem kvalitete i dostupnosti podataka, gdje je 44 posto ispitanika naznačilo da su potrebna dodatna ulaganja kako bi se ispunili visoki standardi kvalitete. Slika 3 pokazuje kako je profil rizičnosti društva najzahtjevnije područje izvještavanja SFCR-a (76%) i RSR-a (59%). Zanimljivo je primijetiti kako izvještavanje o upravljanju kapitalom u slučaju RSR-a zahtjevnim smatra samo 6 posto ispitanika, dok u slučaju SFCR-a taj udio raste na čak 41 posto ispitanika. Ovakvu razliku možemo pripisati samoj namjeni pojedinog izvješća. Naime, SFCR je prvenstveno namijenjen javnoj objavi, a RSR je namijenjen izvještavanju regulatornom tijelu. Dakle, osiguratelji smatraju da je znatno zahtjevnije objasniti upravljanje kapitalom javnosti nego regulatoru. S obzirom na to da su SFCR i RSR potpuno novi izvještaji, 33 posto ispitanika očekuje da će za potpuno izvještavanje biti potrebno više od 30 dana, 33 posto ispitanika očekuje između 20 i 30 dana, 28 posto ispitanika procjenjuje 10 do 20 dana, a samo 6 posto ispitanika smatra da je SFCR i RSR moguće napisati u manje od 10 dana. 
Vrijeme je da SII implementiramo i prihvatimo kao način razmišljanja. Kao način svakodnevnog poslovanja. Barem do onog dana kad ćemo na isti ovaj način raspravljati o nečemu što će se zvati Solventnost III
S obzirom na veliku količinu regulatornih zahtjeva Solventnosti II, osiguratelji nastoje automatizirati određene procese s ciljem smanjivanja uloženog vremena i troška izvještavanja. Oko 60 posto ispitanika smatra da su potrebne daljnje investicije u automatizaciju različitih procesa. 28 posto ispitanika smatra da takve 
investicije ipak trebaju biti znatno opsežnijeg karaktera, a samo 11 posto ispitanika smatra da društvu nije potrebna daljnja automatizacija, ili su potrebne minimalne dorade. Kad je u pitanju investiranje u IT sustave, ispitanici najveću potrebu pokazuju za unaprjeđenjem alata za generiranje izvješća (39%) te sustava upravljanja i kontrole podataka (39%). Ovdje ponovno možemo primijetiti naglašavanje problema dostupnosti i kvalitete podataka. Zanimljivo je da ispitanici ne vide investiranje u modeliranje kao jednu od komponenti u koje je potrebno dodatno investirati. Povezujući ovaj odgovor s prethodno naglašenim problemom modeliranja tehničkih pričuva za životna osiguranja, možemo zaključiti da su društva svjesna kvantitativnih ograničenja, ali ulaganje u taj dio poslovanja nije u ovom trenutku prioritet. Naglasimo kako kvantitativni modeli nose sa sobom određene troškove, ali i zahtijevaju dodatno vrijeme kako bi kvantitativni timovi bili osposobljeni za njihovo korištenje.
Bez zadrške možemo reći kako je sustav Solventnosti II drastično djelovao na način poslovanja osiguratelja. Područja koja su također pod značajnijim utjecajem su investicije i proizvodi. Europski investicijski trendovi još su uvijek daleko od hrvatske realnosti, što se potvrđuje snažnom dominacijom hrvatskih državnih obveznica u strukturi portfelja osiguratelja. U slučaju ostalih klasa imovine, ispitanici najprihvatljivijim smatraju državne obveznice drugih zemalja (56%), korporativne obveznice (19%), alternativne investicije (19%) te vlasničke vrijednosne papire (6%). 
Životna osiguranja u kratkom vremenu našla su se pod dvostrukim udarom. S jedne strane novi regulatorni zahtjevi u obliku Solventnosti II, a s druge strane okružje niskih kamatnih stopa. Gotovo 90 posto ispitanika navodi kako je potreban redizajn proizvoda životnih osiguranja, a preko 80 posto njih smatra da su redukcije potrebne prvenstveno u području opcija i garantiranih prinosa. Kako bismo kvantificirali određene aspekte istraživanja, na Slici 4 analizirali smo proporciju vlastitih sredstava kategorije 1 te odnos IFRS rezervi prema tehničkim pričuvama. Većina ispitanika navodi da je udio vlastitih sredstava kategorije 1 veći od 90 posto, što nam potvrđuje vrlo visoku kvalitetu kapitala. Iz navedenog također možemo zaključiti da je "equity" primarni način financiranja osiguratelja s vrlo malom zaduženošću. 
Navedimo i to kako regulatorni limit vlastitih sredstava kategorije 1 iznosi minimalno 50 posto, što nije u fokusu ovog istraživanja. Usporedimo također rezultate najbolje procjene (Best Estimate) i rezervi prema međunarodnim standardima financijskog izvještavanja (IFRS). I u ovom slučaju navedimo da cilj istraživanja nije testiranje adekvatnosti kapitala nego samo usporedba tehničkih pričuva i IFRS rezervi. 
Zanimljivo je primijetiti da nijedan ispitanik nije naveo da su IFRS rezerve veće za više od 30 posto od tehničkih pričuva. Ovo ukazuje na to da društva nisu pretjerano kapitalizirana, što je u skladu sa zahtjevima IFRS 4. Štoviše, većina ispitanika (94%) navodi da su IFRS rezerve u očekivanom rasponu, koji možemo primijetiti i u ostatku Europe.
 
Zaključak istraživanja
Solventnost II na snazi je već više od godinu dana te možemo očekivati da su ga društva prihvatila u svakodnevnom poslovanju. To možemo potvrditi rezultatima na Slici 5, gdje vidimo da je u prvoj godini provedbe Solventnosti II većina društava na zadovoljavajućoj razini implementacije. Dio koji ide sporije od regulatornog usuglašavanja jest prihvaćanje kulture rizika u cjelokupnoj organizaciji. Na Slici 5 također možemo vidjeti da je opći stav prema Solventnosti II i dalje pretežno negativan. Optimizam nam budi činjenica da 44 posto ispitanika Solventnost II vidi kao priliku za detaljno razumijevanje rizika. 
Da bi se optimizirala primjena Solventnosti II, neizbježni su dodatni napori, a toga su svjesni i naši ispitanici. 28 posto ispitanika očekuje najveća ulaganja u područje automatizacije procesa, a 17 posto ispitanika buduća poboljšanja vidi u nekoliko područja, kao što su izvještavanje, ORSA i prilagodba proizvoda. Također je važno napomenuti da 11 posto ispitanika buduće investicije očekuje u ključnim funkcijama te 6 posto u RAF ili investicijsku strategiju.
Svaki regulatorni sustav dizajniran je na način da uvede najbolji mogući nadzor u danim tržišnim okolnostima. S obzirom na veličinu i kompleksnost osigurateljnog poslovanja, ne možemo očekivati savršen sustav. Naprotiv, i Solventnost II pokazuje određene manjkavosti kada je u pitanju procjena rizika. Samo 11 posto ispitanika smatra da standardna formula u potpunosti obuhvaća sve rizike društva, a 28 posto ispitanika smatra da ona nije prikladna za procjenu danih rizika. Ostali ispitanici vide rizike koji nisu obuhvaćeni standardnom formulom ili smatraju kako određeni rizici nisu pravilno procijenjeni. 
Još jednom ponovimo kako Solventnost II ima svojih nedostataka, uključujući visoke troškove, kompleksne zahtjeve te tehničke manjkavosti. Bez obzira na to, ona nam daje potpuno nov pogled na svijet osiguranja. Pogled koji nam omogućava shvaćanje rizika detaljnije nego ikad prije. Solventnost II je sustav implementiran u osiguravajućim društvima, no sada je vrijeme da ga implementiramo i prihvatimo kao način razmišljanja. Kao način svakodnevnog poslovanja. Barem do onog dana kada ćemo na isti ovaj način raspravljati o nečemu što će se zvati Solventnost III. 
Natrag