Pitali ste – odgovaramo

Datum objave: 24.12.2020. Broj 4 | Godina 2020

Imaju li pravo na naknadu štete radi duševnih boli zbog gubitka unuka koji je poginuo u prometnoj nesreći baka i djed? Zbog prometne nesreće je vođen kazneni postupak i tek je nedavno donesena konačna odluka o krivnji vozača, a nesreća se dogodila 2014. pa ih je osiguravajuće društvo odbilo zbog zastare rekavši im da nemaju prava po zakonu. Ima li smisla pokrenuti sudski postupak?

Odredbom čl. 231. Zakona o obveznim odnosima određeno je da kada je šteta prouzročena kaznenim djelom, a za kazneni progon je predviđen dulji rok zastare, zahtjev za naknadu štete prema odgovornoj osobi zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastaru kaznenog progona. Kada se radi o kaznenom djelu iz čl. 227. st. 4. Kaznenog zakona za koji je propisana kazna zatvora od 3 do 15 godina, pa imajući u vidu navedeno odredba čl. 81. st. 1. KZRH zastarni rok iznosi 25 godina.

Prema tzv. starom Zakonu o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99) koji je izmijenjen ZOO-om (“Narodne novine” broj 35/05, 41/08, i 125/11 od 01.01.2006.g) navedeno pitanje je bilo regulirano čl. 201. ZOO-a, prema kojem je bilo potrebno da se radi o takvoj zajednici života u kojoj su baka i djed u potpunosti zamijenili roditelje. Prema odredbama čl. 201 st. 1. ZOO-a u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima uže obitelji, a može se dosuditi i braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica za života.

Navedenim zakonskim odredbama nije predviđena mogućnost da takva naknada pripadne baki i djedu, oni bi samo iznimno imali pravo na naknadu kad bi u odsutnosti ili nebrige roditelja u potpunosti zamijenili roditelje kada je riječ o brizi oko odgoja i uzdržavanju unuka.

Navedeno je izraženo i u stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-571/12 od 13. rujna 2017. u kojoj se navodi da je ovaj sud u velikom broju odluka izrazio shvaćanje prema kojem bi pravo na pravičnu naknadu za duševne bolove zbog smrti bliske osobe pripadalo i bakama i djedovim u slučaju smrti unuka, te unucima u obrnutom slučaju, ako je riječ o odnosu u kojem su baka i/ili djed u potpunosti zamijenili roditelje unuka – tako da se njihov odnos može poistovjetiti s roditeljskim odnosom.

Međutim Vrhovni sud je u odluci Rev-1171/08 od 21. srpnja 2010. naveo da u situaciji kad je unuka živjela u zajedničkom kućanstvu sa svojom samohranom majkom i s bakom, roditeljsku ulogu oba roditelja izvršavala majka, bez obzira na to što je eventualno i baka znatno sudjelovala u odgoju djeteta i bez obzira na emotivnu vezanost bake i unuke. Baka naime u ovom slučaju nije nadomjestila roditeljski odnos, nego je bila potpora jednom samohranom roditelju u odgoju djeteta.

Hoće li tužba biti odbačena ako dokumentacija uz tužbu nije prevedena, a dokumentacija je na stranom jeziku. Prijevod isprava nije dostavljen u sudski spis zbog kratkoće vremena, mora li se dostaviti prijevod?

Ako je uz tužbu kao dokaz dostavljena dokumentacija koja nije prevedena, već je dostavljena na stranom jeziku, sud ne može zbog istog tužbu odbaciti. Odredba ZPP-a čl. 232 st. 2. kaže:” Uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnosi se i ovjereni prijevod” što znači da je stranka koja se poziva na ispravu sastavljenu na stranom jeziku dužna podnijeti ispravu na koju se poziva te ako je isprava sastavljena na stranom jeziku dužna je dostaviti i prijevod. No, nedostavljanje ovjerenog prijevoda isprava kao prilog tužbi ne dovodi do ispunjenja pretpostavki za odbacivanje tužbe, jer ne znači da tužba nije podobna za raspravljanje. Naime, dužnost stranke sukladno odredbama ZPP-a je da izvrši prijevod isprave, međutim ako po istom ne postupi izlaže se riziku da ne uspije dokazati istinitost navoda na kojima temelji svoj zahtjev, pa neprevođenje isprave može biti od utjecaja na osnovanost odnosno neosnovanost tužbenog zahtjeva.

U tom smislu Županijski sud u Varaždinu u Rješenju poslovni broj Gž-178/03 od 3. veljače 2002. navodi kako je tužitelj uz tužbu priložio isprave na njemačkom jeziku te da je tužitelj bio dužan u smislu odredbe čl. 232. st. 2 ZPP-a priložiti i ovjereni prijevod navedenih isprava, a prvostupanjski sud je bio dužan tijekom postupka upozoriti tužitelja da je dužan u smislu citirane odredbe uz ispravu sastavljenu na stranom jeziku podnijeli i ovjereni prijevod. Sud nadalje navodi da isprava koju prvostupanjski sud tretira kao podlogu za utvrđenje visine štete nastale na osobnom automobilu tužitelja, uopće nije prevedena na hrvatski jezik, pa je potpuno nejasno na koji način je prvostupanjski sud utvrdio sadržaj navedene isprave te je radi navedenog usvojena žalba i predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

Čitatelju je rečeno da nema pravo na naknadu sudskih troškova jer ih nije tražio na vrijeme, pa ga zanima što sada može učiniti da bi ih dobio?

Sukladno članku 164. Zakona o parničnom postupku sud odlučuje o naknadi troškova na određen zahtjev stranke, bez raspravljanja. Stranka je dužna u zahtjevu za naknadu troškova određeno navesti troškove za koje traži naknadu, dakle točno navesti za svaku radnju novčani iznos koji potražuje i osnovu temeljem koje potražuje taj iznos. U slučaju da zahtjev nije određen sukladno zakonskim odredbama, sud će takav zahtjev odbiti.

Stranka je zahtjev za naknadu troškova dužna dostaviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, dakle do okončanja postupka pred sudom, tj. na raspravi. Sud ne smije odlučivati o osnovanosti zahtjeva za naknadu troškova postupka koji je podnesen sudu nakon završetka raspravljanja, već zahtjev mora odbaciti. O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim završava postupak pred tim sudom,

Ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, odnosno u slučaju donošenja Presude zbog ogluhe (koju sud donosi bez prethodnog raspravljanja), stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti, odnosno u tužbi, a ne tek nakon saznanja da je donesena takva presuda. Međutim, kad se iz raspravnog rješenja suda ne može zaključiti da je završeno raspravljanje koje prethodi odluci o troškovima, stranke mogu naknadno u podnesku postaviti određeni zahtjev za naknadu parničnih troškova i to u roku od 15 dana od dana nakon što prime odluku kojom se završava postupak i sud je dužan donijeti odluku o tom zahtjevu.

Ukoliko pak stranka do zaključenja glavne rasprave nije stavila određeni zahtjev za naknadu troškova, ali je u jednom od podnesaka tijekom postupka popisala trošak, sud mora odlučiti o tom zatraženom trošku.

Kad stranka prije završetka raspravljanja izjavi da zahtijeva troškove prema troškovniku koji nije priložen, a ne zahtijeva produljenje roka u tijeku radnog vremena istog dana, već troškovnik podnese nakon nekoliko dana, sud će uzeti da zahtjev nije pravovremen te će ga odbaciti.

Nakon završetka raspravljanja, stranka više ne može tražiti produljenje roka za stavljanje zahtjeva za naknadu troškova, jer se radi o prekluzivnom roku, a propuštanjem prekluzivnog roka stranka gubi ovlaštenje poduzeti određenu radnju u postupku te svoje pravo više ne može ostvariti niti u toj niti u novoj parnici.

Sudeći po pitanju čitatelja, isti nije nastale sudske troškove zatražio na način i na vrijeme kako je pojašnjeno u odgovoru, te je stoga izgubio pravo iste potraživati.

Natrag