Tijekom ljetnih mjeseci češći su slučajevi, o kojima možemo čitati u dnevnom tisku, trovanja hranom u ugostiteljskim objektima, ali i hranom iz trgovina. Moraju li tom slučaju vlasnici ugostiteljskog objekta, trgovina ili proizvođači hrane i isplatiti odštetu zaraženim osobama, obzirom da bi to za vlasnike manjih objekata predstavljalo veliki teret, te postoji li način da se isti zaštite?
Blaženka Musulin
Odvjetnica / Attorney at law
https://www.odvjetnicki-ured-musulin.hr/
Kao primjer navodimo medijski jako popraćen slučaj trovanja mineralnom vodom prilikom konzumacije u kafiću. Prema novinskim natpisima osobi je pozlilo radi čega je zaprimljena u bolnicu gdje je ustanovljeno da je uslijed konzumacije zadobila kemijske ozljede jednjaka i želuca.
Pretpostavka odgovornosti za štetu jest postojanje uzročne veze između štetne radnje i nastale štete. Potrebno je dakle utvrditi gdje je i čime oštećena osoba „otrovana“. Ako je osoba otrovana u kafiću te se radilo o već pakiranom originalnom proizvodu, odgovoran je proizvođač pića, a ne vlasnik kafića.
Osoba odgovorna za štetu nastalu trovanjem odgovara po općim propisima odgovornosti za štetu. Sukladno čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Šteta je umanjenje nečije imovine, sprječavanje njezina povećanja i povreda prava osobnosti. Nedvojbeno je da osoba koja se otrovala hranom ili pićem trpi štetu, zbog nelagodnosti (bolova i straha) koje trpi prilikom liječenja, mogućih trajnih posljedica trovanja, kao i činjenice da joj je za cijelo vrijeme liječenja potrebna tuđa pomoć i njega. Isto tako, osoba tijekom liječenja ne može raditi, pa gubi i dohodak koji bi inače ostvarila, a može imati i troškove liječenja.
Pošto u navedenom primjeru za nastalu štetu odgovara proizvođač pića te će isti morati nadoknaditi štetu osobi koja ju je pretrpjela, osim ako ima zaključenu policu od odgovornosti kod nekog osiguravajućeg društva. U takvom slučaju štetu će naknaditi osiguravatelj koji štetu isplaćuje prema postavljenom zahtejvu prema pla.
U svakom slučaju, ukoliko zahtjev ne bude pozitivno riješen u mirnom postupku, odnosno ne dođe do sklapanja izvansudske nagodbe, oštećena osoba može podnijeti tužbu nadležnom građanskom sudu u roku zastare koji se primjenjuje na konkretan slučaj.
Prema pravilu o općemjesnoj nadležnosti iz članka 46. Zakona o parničnom postupku (ZPP), za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Dakle, ako proizvođač pića svoje sjedište ima u Gradu Zagrebu, nadležan će biti Općinski građanski sud u Zagrebu.
Međutim, prema članku 52. ZPP-a, za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila. Uzmemo li da je u primjeru oštećena osoba piće konzumirala u kafiću u Samoboru, nadležan za predmetni spor može biti i Općinski sud u Novom Zagrebu.
Kroz tijek sudskog postupka izvest će se niz dokaza, a posebice utvrditi postojanje uzročno-posljedičnu vezu između konzumacije i povrede prava na tjelesno i duševno zdravlje, te provesti medicinsko vještačenje. Medicinsko vještačenje od iznimne je važnosti u postupcima naknade štete pošto vještaci raspolaže posebnim znanjem kojim sud ne raspolaže. Vještak će ocijeniti u kojoj je mjeri nastupila štete za povredu prava osobnosti, prava radi povrede tjelesnog i duševnog zdravlja.
Konkretno, prema članku čl. 1100 st. 2 ZOO-a, oštećena osoba ima pravo na naknadu štete za povredu prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlja što obuhvaća (i) naknadu za fizičke boli, (ii) pretrpljeni strah, (iii) duševne boli koje osoba trpi zbog smanjenja životne i radne sposobnosti i eventualnog zaostalog naruženja te (iv) pravo na naknadu troškova pružanja tuđe pomoći i njege tijekom liječenja čak i kada mu je ista pružana od strane ukućana. Uz to osoba ima pravo da joj budu naknađeni (v) troškovi liječenja, (vi) prijevoza na liječenje i s liječenja, (vii) pravo na naknadu izgubljene zarade koju trpi zbog korištenja bolovanja, a što predstavlja pretrpljenu imovinsku štetu.
Dakle, oštećenik ima pravo na naknadu štete za povredu prava osobnosti iz čl. 19. ZOO-a, i to za povredu prava na tjelesno i duševno zdravlje, pravičnu novčanu naknadu sukladno čl. 1100. st. 2. ZOO-a.
Valja posebice istaknuti kako je u situacijama trovanja hranom i pićem osobito značajan faktor sekundarnog straha zbog neizvjesnosti ishoda liječenja, koji može potrajati čak i do nekoliko mjeseci, a obzirom da ozljede ovakvog tipa mogu prijeći u kronične bolesti s trajnim posljedicama. Također valja imati na umu pretrpljene brojne neugodnosti zbog simptoma bolesti probavnog trakta, kao i brojne pretrage i zahvate koje je potrebno obaviti, uključujući i kolonoskopiju.
U sudskom postupku sud visinu naknade nematerijalne štete dosuđuje na temelju nalaza vještaka, a prema Orijentacijskim kriterijima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete.
Naime, 2002.g. su doneseni Orijentacijski kriteriji za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete, koji su 2020.g. izmijenjeni na način da se propisani iznosi uvećavaju za 50%, međutim navedeni kriteriji ne predstavljaju puku matematičku formulu, jer sud uvijek mora imati na umu i druge okolnosti konkretnog slučaja (kao što je objašnjeno ranije), ali predstavljaju dobru orijentacijsku osnovu.
Ukoliko sud u presudi usvoji tužbeni zahtjev, oštećenoj osobi bit će dosuđena odšteta za pretrpljene fizičke bolove, strah, tuđu pomoć i njegu, izgubljenu zaradu te trajne posljedice koje su kod iste nastupile, kao i naknada prouzročenih parničnih troškova.
Slijedom navedenog, osoba odgovorna za nastalu štetu, odnosno proizvođač pića morat će nadoknaditi štetu osobi koja ju je pretrpjela. Kako takve odštete zaista mogu biti velike, a mogu nastati i troškovi sudskog postupka, stoga je najbolje osigurati se kod osiguravajućeg društva policom osiguranja od odgovornosti, kojom će biti pokriven i navedeni slučaj. Tako će osoba odgovorna za štetu kad zaprimi zahtjev oštećenika isti moći uputiti osiguravajućem društvu, i neće morati iz svojih sredstava naknaditi štetu koju oštećenik trpi.