U ovom radu nastojali smo ukazati na određene izazove vezane uz institut naknade neimovinske štete, gdje ukazujemo na određeni „rascjep“ ili „raskorak“ do kojeg je došlo napuštanjem pretežito subjektivne koncepcije (ZOO/91) i usvajanjem objektivne koncepcije (ZOO) prosuđivanja neimovinske štete, a koja dihotomija nije riješena (ili barem minimalizirana) Kriterijima 2020
Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), na svojoj drugoj sjednici od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. zauzeo je pravno shvaćanje (VSRH, Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka i 15. lipnja 2020. – dalje u tekstu: Kriteriji 2020) o promjeni Orijentacijskih kriterija i iznosa za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete što ih je razmotrio i prihvatio na svojoj četvrtoj sjednici od 29. studenog 2002. (VSRH, Su-VI-1331/02 i Su-II-1372/02 od 29. studenoga 2002. – dalje u tekstu: Kriteriji 2002), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50 posto. S obzirom na pravnu prirodu neimovinske štete apsolutno neprijepornim držimo da postojanje i primjena orijentacijskih kriterija i iznosa (ma kakvi oni bili) pridonosi pravnoj sigurnosti i ujednačavanju sudske prakse pri određivanju pravične novčane naknade za neimovinsku štetu.
Ono što smatramo podložnim preispitivanju je činjenica što se Kriteriji 2002. i Kriteriji 2020. zasnivaju na Zakonu o obveznim odnosima iz 1991. (Narodne novine br. 53/91, 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01. – dalje u tekstu: ZOO/91) koji se primjenjuje na sve obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima iz 2005. (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18. – dalje u tekstu: ZOO), dok je dvojbeno “protezanje” njihove primjene i na ZOO.
Ovo je zato što ZOO neimovinsku štetu sagledava na suvremeniji način u odnosu na ZOO/91, tj. kao povredu prava osobnosti: šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta) (čl. 1046. ZOO), tako da teško prihvatljivim držimo navod iz Kriterija 2020: “Kako je od njihovog donošenja (Kriterija 2002, op.a.) proteklo znatno vremensko razdoblje, s tim da je u međuvremenu stupio na snagu i novi Zakon o obveznim odnosima (“Narodne novine”, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.), ali i drugi propisi obveznopravne ili postupovnopravne naravi koji se djelomično odnose na ovu pravnu materiju, bilo je potrebno uskladiti postojeće Orijentacijske kriterije s navedenim promjenama”.
“Usklađivanje” Kriterija 2020 obuhvaća samo i isključivo iznosno povećanje (za 50 posto) Kriterija 2002, dok apsolutno nikakva promjena – uskladba nije izvršena u odnosu na promijenjenu koncepciju neimovinske štete sukladno ZOO, prema kojoj se neimovinska šteta definira kao povreda prava osobnosti (Radolović, A., Pravo osobnosti u novom Zakonu o obveznim odnosima, u Zborniku Pravnog fakulteta u Rijeci br. 1/06, vol. 27., Rijeka, 2006., str. 158., navodi: “…time se između prava osobnosti i neimovinske štete stavlja znak jednakosti.”).
Iz tog razloga u nastavku nešto više o neimovinskoj šteti i raznorodnim izazovima s kojima se susreće teorija i praksa, ovo s obzirom i na sve rasprave koje se vode o njezinoj pravnoj-etičkoj prirodi i opravdanosti, o ne/mogućnosti objektivnog ustanovljavanja visine same štete, o ne/mogućnosti utvrđivanja odgovarajuće naknade za takvu štetu, i sl.
Neimovinska šteta – povijesni razvoj
O tome koliko je u pravu sporan institut neimovinske štete dovoljno nam kazuje činjenica da se taj institut u pojedinim povijesnim razdobljima razvoja čovječanstva potpuno osporavao.
Razvoj instituta naknade neimovinske štete priječilo je tradicionalno rimskopravno civilističko poimanje štete kao isključivo materijalne kategorije jer se pojam štete izjednačavao samo s gubicima imovinske prirode kao što su damnum emergens i lucrum cessans.
U tom smislu, o naknadi štete, može se, po rimskom pravu govoriti samo kod imovinske štete, jer se vjerovniku naknađivao (uvijek u novčanom ekvivalentu) imovinski interes na ispunjenju činidbe koja je izostala. Kako se poimanje imovinskog interesa sastojalo samo od njegove imovinske vrijednosti i sama šteta po prirodi stvari mogla je biti samo imovinska.
Društveni razvoj Rimljana doveo je do proširivanja i kruga njihovih društvenih potreba, a tako i do proširivanja pravnih interesa: pored res mancipi, postale su predmetom vlasništva i res non mancipi, sam pojam res kao objekt prava proširio se na res corporales i res incorporales itd. Tako su se i za mnoge protupravne povrede, a koje se danas shvaćaju kao neimovinska šteta, u rimskom pravu počele predviđati posebne sankcije. Među takvim sankcijama, odnosno privatnim kaznama (poena), najvažnija je bila ona koja se odnosila na namjernu povredu tuđe osobnosti – iniuria (Romac, A., Justinijan – institucije, L & G, Zagreb, 1994., str.439., navodi: “latinska riječ iniuria ima širok smisao, njome se označavalo sve ono što se čini u suprotnosti s pravom, kao uvreda, povreda, nepravda, i sl.”).
Svaki rimski građanin, koji je bio povrijeđen u svojoj ličnosti (uključujući i tjelesni integritet, op.a.), imao je pravo ustati protiv onoga, koji ga je napao s actio iniuriarum aestimatoria i tražiti od njega novčanu odštetu čiju je veličinu određivao (iudex) recuperatores po svom nahođenju, a prema težini svakog pojedinog slučaja i prema pravednosti – in aequum et bonum concepta.
Bitna karakteristika svih actio iniuriarum je da, iako su imale karakter privatne kazne, iste su bile neovisne od postojanja imovinske štete i bile su upravljene na izvjesnu svotu novaca koja je tužitelju trebala pružiti zadovoljenje za nanesenu povredu.
Na našim prostorima i u nama bližoj prošlosti, za vrijeme važenja austrijskog Općeg građanskog zakonika (Opći građanski zakonik bio je objavljen carskim patentom od 1. lipnja 1811. a stupio je na snagu 1. siječnja 1812. – dalje u tekstu: O.g.z), institut neimovinske štete nije bio sporan (primjerice: “šteta se zove kao svaki kvar (nazadak) učinjen komugod u imovini, u pravima ili u njegovoj osobi (§ 1293); tko koga ošteti (povrijedi) u tijelu, …, i suviše ako oštećenik zahtijeva, valja da mu za pretrpljene bolove plati neku sumu prema okolnostima dokazanim (§ 1325); ako je povrijeđena osoba nagrđena po zlom postupanju, ima se, osobito, ako je spola ženskega, gledati na ovu okolnost u toliko, u koliko bi to moglo smetati njezinom boljem napretku (§ 1326), …”, da bi pod snažnim utjecajem sovjetskog prava i komunističke ideologije, koje nije pri/po/znavalo naknadu za neimovinsku štetu, najprije došlo do njegova osporavanja: “Usvaja se obrazloženje da tužitelju za pretrpljene bolove, koji ne predstavljaju nikakvu imovinsku štetu, ne pripada naknada” (Vs, Gž br. 1190/47-1 od 31. prosinca 1947. (Izbor odluka Vrhovnog suda NRH), a tek potom priznavanja: “Primjerena naknada štete za pretrpljeni tjelesni bol u skladu je s načelima i duhom pravnog poretka FNRJ. – Nije pravilno gledište da u pravnom poretku FNRJ ne može uopće biti pravno zasnovan zahtjev da se naknadi šteta za pretrpljenu bol (bolnina).
I prije 6. travnja 1941. godine na području Jugoslavije izvan područja Crne Gore praktično se primjenjivalo pravno pravilo da se za slučaj tjelesne povrede može tražiti naknada troškova liječenja, naknada drugih stvarnih gubitaka i izgubljene dobiti, a pored toga i primjerena naknada za pretrpljene bolove. Tako je i pretrpljeni bol bio obuhvaćen pojmom štete u ličnosti, a ta vrsta štete naknađivana je odgovarajućim iznosom novca. Ovakvo gledanje na štetu i njenu naknadu ima nesumnjivo svoju pozitivnu stranu. Prouzrokovani bol je povreda ličnosti čovjeka, a odšteta za bol izražava humanitarni princip zaštite ličnosti.
Tjelesni bol prouzrokovan je povredom tijela i zdravlja. Iako se psihološki manifestira kroz osjećaj bola, on je u stvari materijalna pojava promatrano sa strane svoga uzroka, a isto tako promatrano sa strane posljedice, jer i bol u stvari znači vid oštećenja zdravlja. To znači da i naknadu štete za pretrpljeni bol treba priznati. Ista se razlikuje od drugih vidova štete prouzrokovanih tjelesnom povredom time, što se ne može fiksno odrediti ekvivalent njene naknade pa se mora ostaviti sudu da prema okolnostima utvrdi pravednu naknadu. Pri tom sud mora utvrditi intenzitet i trajnost bola, stupanj do koga taj bol unosi poremećaje što se tiče zdravlja i odnosa povrijeđene ličnosti.” (Vs FNRJ, Gz-37/56, navedeno prema Vuković, M., Odgovornost za štetu u građanskom pravu, Školska Knjiga, Zagreb, 1951.).
Institut neimovinske štete, nedvojbeno je konačno riješen donošenjem Zakona o obveznim odnosima iz 1978 (Sl. list. SFRJ br. 29/78, 39/85, 46/85, 57/89), kojim su mnoga visoka dostignuća pravne prakse i teorije u tom području našla svoj odraz.
Zakon o obveznim odnosima iz 1978. (sa svojim izmjenama i dopunama) osamostaljenjem Republike Hrvatske prenesen je 1991. kao takav i u hrvatski pravni sustav (Narodne novine br. 53/91.) i primjenjuje se na sve obvezne odnose nastale do 1. siječnja 2006. (čl. 1164. ZOO.), dok se na sve obvezne odnose nastale od tog datum primjenjuje ZOO (čl. 1165. ZOO.).
Zakon o obveznim odnosima iz 1991. i neimovinska šteta
ZOO/91 u okviru općeg pojma štete, a koju koncepciju slijedi i ZOO, principijelno i na generalan način, definira i neimovinsku štetu: “Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha” (čl. 155. ZOO/91), da bi zatim taksativno naveo njene oblike koji su novčano naknadivi nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (u Vs, Rev-204181 od 16. veljače 1982., PSP 21/61, navodi se: “Pravno priznati oblici nematerijalne štete su samo oni koje određuje zakon, ….”). Navedeno se odnosilo isključivo na fizičke osobe (u VSRH, Rev-71/93 od 10. listopada 1993, IO VSRH 1/95, navodi se: “Zakonom o obveznim odnosima propisano je pravo fizičke, a ne i pravne osobe na naknadu nematerijalne štete, ….”).
Ti, pravno priznati oblici neimovinske štete po ZOO/91, su: pretrpljeni fizički bolovi, pretrpljeni duševni bolovi zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda časti, slobode i prava ličnosti, smrti bliske osobe, za pretrpljeni strah, i pretrpljeni duševni bolovi zbog naročito teškog invaliditeta, te za pretrpljene duševne bolove zbog navođenja na kažnjivu obljubu ili kažnjivu bludnu radnju, prijevarom, prinudom ili zlouporabom nekog odnosa podčinjenosti ili zavisnosti, odnosno pretrpljeni duševni bolovi osobe nad kojom je izvršeno neko drugo kazneno djelo protiv dostojanstva ličnosti i morala (v. čl. 200. st.1., čl.201., čl.202. ZOO/91.).
Svaki od navedenih pravno priznatih oblika neimovinske štete po ZOO/91 predstavlja zaseban konstitutivan element neimovinske štete, odnosno samostalnu pravnu osnovu, što podrazumijeva i mogućnost kumulacije istih (primjerice prema ZOO/91 neimovinska šteta zbog pretrpljenog straha, može postojati neovisno o postojanju neimovinske štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, i sl., odnosno obrnuto, neimovinska šteta zbog pretrpljenog straha može postojati zajedno s neimovinskom štetu u vidu fizičkih bolova, u kojem slučaju se ovi vidovi štete kumuliraju, odnosno naknade se zbrajaju jer se radi o zasebnim pravnim osnovama, i sl.).
Iako ZOO/91 nije ništa konkretno o tome govorio, uzimalo se da svako postupanje štetnika kojeg je posljedica – tzv. sekundarna šteta – neki od gore navedenih pravno priznatih oblika nematerijalne štete, može dovesti do odštetne odgovornosti (u VsRH, Rev-1338/83 od 18. siječnja 1984., navodi se: “Odšteta zbog smanjenja radne sposobnosti ne može se osnovano zahtijevati za samu ozljedu, odnosno gubitak organa, već za posljedice koje je ona uzrokovala”).
Prema tome, ZOO/91 je pod neimovinskom štetom podrazumijevao isključivo sekundarnu štetu (damnum consequens), dakle samo onu neimovinsku štetu koja je posljedica primarne – izravne štete (damnum in re ipso) na osobi oštećenika (Crnić, I., Naknada štete, Organizator, Zagreb, 1995., str. 263. i 264. navodi: “…razmatrajući problematiku pravno priznatih oblika nematerijalne štete…, ne možemo mimoići pitanje odgovara li štetnik za tzv. primarnu štetu (gubitak nekog ljudskog organa) ili takva naknada pripada oštećeniku samo uz uvjet da oštećenik ima posljedice gubitka tog organa – tzv. sekundarnu štetu. Prevladavajuće je stajalište da oštećeniku pripada pravo na sekundarnu štetu, tj. za posljedice koje oštećenik trpi putem fizičke ili duševne boli ili straha…”).
Ovakvo se poimanje neimovinske štete po ZOO/91, temeljilo na pretežito subjektivnoj koncepciji prosuđivanja neimovinske štete, prema kojoj se neimovinskom štetom smatraju samo one posljedice koje se manifestiraju u vidu fizičkog ili psihičkog bola ili straha (jedno od pitanja oko kojeg su se uvijek “brusili” stavovi, bilo je i pitanje, ima li oštećenik pravo na naknadu neimovinske štete, ako usprkos zadobivenoj tjelesnoj ozljedi, “ne osjeća” neimovinske posljedice, primjerice u slučaju gubitka svijesti, kome i trajnih vegetativnih stanja).
U ovakvom konceptu pravni sustav ne reagira na povredu određenog pravom priznatog dobra, već samo ako je ta povreda izazvala točno propisanu posljedicu.
Kako je neimovinska šteta po svojoj prirodi takva da ju nije moguće naknaditi naturalnom restitucijom odnosno isplatom egzaktne protuvrijednosti u novcu, ZOO/91 je propisao novčani oblik otklanjanja pretrpljenih štetnih posljedica koji nije i ne može biti ekvivalent za uništeno ili povrijeđeno dobro. Taj oblik naziva se pravična novčana naknada: “…dosuditi pravičnu novčanu naknadu…” (čl. 200. st.1. ZOO/91. Zapravo u pitanju je jedan pravni standard, blanketna pravna norma kojoj je zakonodavac samo postavio okvir a sama interpretacija prepuštena je (pretežito) sudskoj praksi.
Ratio ovakvog pristupa zakonodavca leži u činjenici što je u slučaju neimovinske štete, nemoguće primijeniti načelo ekvivalencije (šteta = naknada štete) jer neimovinska šteta nema svoju egzaktnu novčanu vrijednost, te je u ovakvim situacijama pravo prisiljeno operirati sa vrijednostima različitih kategorija: apstraktnom (neimovinska komponenta), individualnom (subjektivna komponenta) i novčanom (imovinska komponenta).
Iz čega proizlazi da pravična novčana naknada ne nalazi svoju ekvivalenciju u visini same štete, već svoju ekvivalenciju pronalazi u svojoj funkciji ublažavanja štetnih posljedica, u satisfakciji ili novčanoj zadovoljštini za povrijeđene (naše) osjećaje.
Ovo otvara i pitanje (ne i jedino), s obzirom na to da se radi o pravnom standardu, znači li to ujedno i da je pravična novčana naknada za neimovinsku štetu neograničena u svojoj visini?
Samo načelan odgovor na ovo pitanje može biti potvrdan, jer svaki pravni sustav ima svoje domete izražene u granicama svojih pravno priznatih interesa i koristi koje nam osigurava i koje štiti.
Kada je u pitanju pravična novčana naknada za neimovinsku štetu, te granice sežu do veličine onih iznosa koje određena društvena zajednica priznaje, sve iznad toga predstavljalo bi izravnu negaciju pravne države, tj. onakve države koja ima sređen i zakonit pravni poredak.
Smatramo da je to bila “misija” VSRH kada je odlučio prihvatiti Kriterije 2002.
Prihvaćanjem navedenih kriterija, VSRH svojim je autoritetom, konkretno svojom ulogom “osiguratelja” jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, izraženim kroz formulaciju “omogućavanje ujednačene primjene čl.200. st.1. ZOO/91…”, težio s jedne strane (pro futuro), ujednačiti razlike u novčanim naknadama i slobodnim ocjenama sudova pri dosuđivanju pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (Crnić, I.,: Naknada nematerijalne štete po ZOO – uvodne napomene, u Naknada nematerijalne štete po Zakonu o obveznim odnosima – pravni i medicinski aspekti, Organizator, Zagreb, 2003., str. 8 navodi: “Utvrđivanju kriterija prethodilo je prikupljanje podataka o praksi županijskih sudova kao drugostupanjskih. …”), a s druge strane, propisujući i javno obznanjujući orijentacijske kriterije, sa samog suca ili suda skinuti teret osjetljivosti stranaka u sporu na subjektivnost i nepristranost samog suca odnosno sudstva u cijelosti.
Takva nastojanja nisu nepoznata i u usporednopravnim sustavima, osobito onima koji se pri određivanju naknade nematerijalne štete koriste tzv. subjektivnom (konkretnom) metodom koja uzima u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja (Tako se u Kriterijima 2002 navodi: “Oni ne predstavljaju matematičku formulu koja pukim automatizmom služi za izračunavanje pravične novčane naknade. U primjeni rečenog valja imati na umu sve okolnosti slučaja….”.), koje okolnosti služe individualiziranju pravične novčane naknade.
Zaključno o Kriterijima 2002 svakako je za istaknuti da je njihovim prihvaćanjem doista i došlo do određene ujednačenosti dotadašnjih razlika pri dosuđivanju pravične novčane naknade za neimovinsku štetu po ZOO/91, osobito u slučajevima duševnih boli, ali i kod drugih vidova neimovinske štete.
Zakon o obveznim odnosima iz 2005. i neimovinska šteta
Za razliku od ZOO/91, ZOO neimovinsku štetu sagledava unutar povrede prava osobnosti. Posljedica je to prihvaćanja objektivne koncepcije neimovinske štete, prema kojoj neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti. U obrazloženju Konačnog prijedloga Zakona o obveznim odnosima navodi se: “…objektivno poimanje pojma neimovinske štete plod je suvremenih tendencija u pravnoj teoriji i usporednom odštetnom pravu. Od novijih kodifikacija tu ulaze Obligacijski zakonik Republike Slovenije iz 2001. i Građanski zakonik Ruske federacije iz 1994. g. U raspravi o tome što treba izmijeniti u važećem ZOO-u, vođenoj 1995. godine, objektivnu su koncepciju neimovinske štete predložili Hrvatska gospodarska komora i Županijski sud u Puli.” (Hrvatski sabor, Klasa: 330-01/04-01/04, Ur.br. 65-05-08 od 4. veljače 2005., P.Z.E br. 226.).
Prema ovoj koncepciji, koja neimovinsku štetu definira kao povredu prava osobnosti, već i sama objektivna činjenica da je određenoj osobi povrijeđeno pravo osobnosti otvara mogućnost popravljanja te štete putem pravične novčane naknade (Baretić M., Pojam i funkcije neimovinske štete prema novom Zakonu o obveznim odnosima, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 56., posebni broj, Liber amicorum Jakša Barbić, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2006., str. 472. navodi: “riječ je o iznimno važnoj konceptualnoj promjeni o kojoj bi sudovi, odlučujući o zahtjevima za popravljanje neimovinske štete, u budućnosti trebali voditi računa”).
Pojednostavljeno govoreći, prema ZOO, za postojanje neimovinske štete dovoljno je objektivno utvrditi da je štetnik povrijedio ili se našao u zaštićenoj sferi prava osobnosti druge osobe, bez nužnosti da to zadiranje izazove neku unaprijed određenu i strogo definiranu posljedicu (fizičku bol, duševnu bol, strah) kao što se to zahtijevalo po ZOO/91.
Do ovakve “revitalizacije” (revitalizacije iz razloga što je i ZOO/91 poznavao pojam prava osobnosti – doduše naziva prava ličnosti ali je bila izostala njihova praktična primjena – vidjeti čl. 157., čl. 199., čl. 200. ZOO/91) prava osobnosti kroz ZOO, očigledno je bilo došlo jer je zakonodavac zaključio da je koncepcija neimovinske štete iz ZOO/91 prevladana, odnosno da je društveno ili humanistički zastarjela.
Ono što je bitno istaknuti, neovisno o postojanju “znaka jednakosti” između povrede prava osobnosti i neimovinske štete, navedeno ujedno ne znači da svaka povreda prava osobnosti automatizmom “veže na sebe” i pravo na popravljanja neimovinske štete, već to pravo postoji samo ako težina povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja to opravdavaju (v. čl. 1100. st. 1. ZOO).
Prema tome pravo na popravljanje neimovinske štete postoji samo ako se kumulativno ispune dva uvjeta (kriterija) koja ga opravdavaju, a to su:
prvi, težina povrede prava osobnosti (Crnić I., Utvrđivanje iznosa novčane naknade neimovinske štete, Organizator, Zagreb, 2013. str. 29., navodi: “Dakle, kad je povreda prava osobnosti neznatna, tada objektivno postoji neimovinska šteta, ali ne i pravo na isplatu pravične novčane naknade”, i
drugi, okolnosti konkretnog slučaja (Bukovac Puvača M., Funkcije pravične novčane naknade u hrvatskom odštetnom pravu, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, v. 37, br. 1/16, Rijeka, 2016. str. 164., navodi: “Moguće je, dakle, da čak i neka teža povreda prava osobnosti u konkretnom slučaju ne da pravo na dosudu pravične novčane naknade, ako bi okolnosti slučaja to opravdale, npr. teža povreda prava osobnosti na zdravlje koja je nanesena u prekoračenju nužne obrane ili sl.”).
Kako je, rasprava i publikacija o revitalizaciji prava osobnosti kroz ZOO bilo podosta (primjerice vidjeti: Crnić, I., Neimovinska šteta. Organizator, Zagreb, 2006.; Klarić, P., O pravima osobnosti, u Radnom materijala Savjetovanja Odgovornost za štetu zbog povreda prava osobnosti u vezi s radom, Narodne novine, Zagreb, 2007; grupa autora, Zbornik radova Naknada neimovinske štete – pravno medicinski okvir, Inženjerski biro, Zagreb, 2009.; grupa autora, Zakon o obveznim odnosima – najznačajnije izmjene i novi instituti, Inženjerski biro, Zagreb, 2005.; grupa autora, Naknada štete u primjeni novog Zakona o obveznim odnosima, Narodne novine, Zagreb, 2005.; Klarić, P., Odgovornost za neimovinsku štetu”, Pravo u gospodarstvu. br.4/2005, Zagreb, 2005.; Crnić, I., Neimovinska šteta po Zakonu o obveznim odnosima iz 2005., Godišnjak, br.12, Organizator, Zagreb, 2005.; itd.), ravnajući se osnovnom svrhom ovog rada, mi se samim pravima osobnosti ovom prigodom nećemo baviti, već ćemo istaknuti dvije, po našem mišljenju značajne stvari, od kojih jednu možemo označiti vrlo pozitivnom i dobrodošlom, a drugu samo upitno pozitivnom i dobrodošlom.
Prva, vrlo pozitivna, je ta da se prava osobnosti temelje na objektivnoj koncepciji neimovinske štete (a ne više na onoj relativno subjektivnoj na kojoj je temeljila neimovinska šteta po ZOO/91.), prema kojoj neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti. Time osobna neimovinska dobra postaju objekti prava osobnosti kao posebne vrste subjektivnoga neimovinskoga građanskog prava. Odnosno posljedica štetne radnje čiji je objekt neko od osobnih neimovinskih dobara je povreda prava osobnosti kojim se štiti osobno neimovinsko dobro.
Ovo držimo vrlo značajnim humanističkim (i pravnim) iskorakom (Klarić, P., Zašto objektivna koncepcija neimovinske štete?, Hrvatska pravna revija br. 12/12, Inženjerski biro, Zagreb, 2012., str. 16. i 17. navodi: “…neimovinska šteta je nastala već samom povredom prava osobnosti, a navedene daljnje posljedice, kao što su fizički bolovi, psihičke boli, strah, naruženost, smanjena životna aktivnost, i sl., mjerila su težine povrede prava osobnosti u svakom konkretnom slučaju), koje ne moraju nužno ni nastati, da bi postojala povreda prava osobnosti, odnos pravo na naknadu neimovinske štete”.
Zahvaljujući objektivnom poimanju neimovinske štete, određene kategorije oštećenika, koje zbog vrlo teških povreda svog fizičkog integriteta (npr. u slučaju tzv. vigilne kome, trajnih vegetativnih stanja i sl), pravo na naknadu neimovinske štete nisu mogle ostvariti po ZOO/91 jer nisu osjećale “fizičke boli, duševne boli i strah”, sada ga “automatizmom” dobivaju (u tom smislu vidjeti VSRH, Revr 689/08-2 od 1. travnja 2009., EU:ECLI:HR:VSRH:2009:1891) . No to nije sve.
Po prirodi same stvari, objektivna koncepcija neimovinske štete otvara i pitanje same funkcije naknade neimovinske štete, jer kod objektivne koncepcije neimovinske štete dolazi do izražaja i kompenzacijski karakter takve vrste naknade (Livaja J., Objektivna koncepcija neimovinske štete, doktorski rad, Pravni fakultet Sveučilišta u Mostaru, Mostar, 2019., str. 105., navodi: “To znači da naknada neimovinske štete koja se zasniva na principima objektivne koncepcije ima i uistinu i karakter popravljanja, a ne samo satisfakcijski karakter” – kao prema subjektivnoj koncepciji, op.a.).
Navedena kompenzacijska funkcija (a ne više isključivo satisfakcijska kao prema ZOO/91) naknade neimovinske štete prema objektivnoj koncepciji neminovno na sebe “veže” i pitanje priznavanja neimovinske štete kao – primarne štete (damnum in re ipso) u kontekstu težine povrede samog neimovinskog osobnog dobra. Ovo iz razloga što prema objektivnoj koncepciji neimovinske štete, neimovinska šteta nisu samo tjelesne i duševne boli izazvane određenom povredom već i sama objektivna povreda zaštićenog prava osobnosti.
Prema objektivnoj koncepciji neimovinske štete, sastavnice jedinstvenog pojma neimovinske štete su: i objektivna težina povrede neimovinskog osobnog dobra kao primarna šteta, i posljedice povrede neimovinskog osobnog dobra kao sekundarna šteta. Naravno da takvo vrednovanje neimovinske štete ujedno ne znači (nužno) i “cijepanje” pravične novčane naknade za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti na više naknada.
Još nismo naišli, da se u hrvatskoj stručnoj javnosti i praksi netko bavio ovom razradom, stoga očekujemo, da će se, prije ili kasnije, i teorija i praksa, po ovom pitanju morati (ponovno) “konkretnije iskazati”.
Druga značajna stvar, ona koju smo označili upitno pozitivnom (a da nije negativna), ukazuje se pozitivnom samo i jedino iz razloga što je možda značajna u kontekstu neimovinske štete i “prijelaznog razdoblja” sa ZOO/91 na ZOO/05, te ju je u tom smislu valjalo i riješiti (ako ništa drugo primjenom načela ratione temporis), ali svakako dugoročno nije odgovarajuće rješenje, jer puka “pretvorba” taksativno navedenih oblika neimovinske štete na kojoj se zasnivao ZOO/91, u mjerila – kriterije – kvalifikatorne okolnosti, na temelju kojih se prosuđuje težina povrede prava osobnosti, na kojima se zasniva ZOO (u tom smislu se u Obrazloženju Konačnog prijedloga ZOO navodi: “No, ključna je novina u definiciji pojma štete. Posljedica je to prihvaćanja objektivne koncepcije pojma neimovinske štete kao povrede prava osobnosti. Prema toj koncepciji neimovinsku štetu čini već sama povreda prava osobnosti (povreda časti, ugleda, gubitak dijela tijela itd.), a pretrpljeni bolovi i strah, izazvani štetnom radnjom, samo su mjerilo težine povrede prava osobnosti i uzimaju se u obzir, uz druge relevantne okolnosti, pri utvrđivanju visine pravične novčane naknade”), de facto priječi (ograničava) ovaj institut u njegovu razvoju i nastojanju da slijedi standarde društvenog razvoja poštivanja (i zaštite) dostojanstva ljudske osobnosti. Jednostavno ta mjerila – kriteriji – kvalifikatorne okolnosti na temelju kojih se prosuđuje težina povrede prava osobnosti jedan su “pravni relikt” koji koincidira sa subjektivnom koncepcijom neimovinske štete (prema ZOO/91), ali ne i s onom objektivnom (prema ZOO/05).
Tako da za mjerila – kriterije – kvalifikatorne okolnosti, onako kako su impostirana u ZOO, teško da možemo zaključiti kako služe “oživotvorenju” prava osobnosti, već upravo suprotno, a još manje da su u “duhu” istih (Gorinjac, A., Nepremoženjska škoda – med objektivnim i subjektivnim konceptom, magistarska radnja, Pravni fakultet Sveučilišta u Ljubljani, Ljubljana, 2014., str.146., navodi: “U slučaju Hrvatske čini se da su ambicije radne skupine bile veće, ali realizacija ideje nakon kodifikacije Građanskog zakonika nije bila uspješna”). To je zbog toga što prihvaćanjem objektivne koncepcije neimovinske štete kao povrede prava osobnosti, neimovinsku štetu čini sama povreda prava osobnosti, te se oblici i podoblici neimovinske štete ne mogu više određivati prema vrstama i uzrocima koji su ih izazvali, već prema povrijeđenom pravu osobnosti.
U tom smislu bilo je, prigodom zauzimanja pravnog shvaćanja izraženog u Kriterijima 2020, puno svrsishodnije slijediti kvalitetne smjernice koje je predložila pravna teorija (u tom smislu upućujemo na Klarić, P., Neimovinska šteta – pojam, oblici, popravljanje”, u Zborniku radova: Naknada neimovinske štete: pravno medicinski okvir, Inženjerski biro, Zagreb, 2009. str. 16. – 20.), umjesto jednog statističko-matematičkog izračunavanja novih iznosa pravične novčane naknade za neimovinsku štetu (tako se u Kriterijima 2020 navodi: “Prilikom donošenja odluke o mijenjanju Orijentacijskih kriterija, uz pomoć kojih sudovi određuju visinu pravične novčane naknade neimovinske štete, Vrhovni sud Republike Hrvatske se, uz ostalo, koristio i podacima Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. godinu. Polazeći od tih podataka, pokazalo se da navedeni indeks u naznačenom vremenskom razdoblju iznosi 137,7 posto što znači da je inflacija iznosila 37,7 posto, pri čemu indeks promjene prosječnih mjesečnih isplaćenih neto plaća iznosi 166,9 posto. Iz toga proizlazi su prosječne isplaćene mjesečne neto plaće u odnosu na početnu 2002. godinu porasle za 66,9 posto, itd.”). Ovo pogotovo i što, kako Kriteriji 2002, tako i Kriteriji 2020, nisu obuhvatili sve razmatrane kategorije neimovinske štete odnosno povrede prava osobnosti (npr. novčane iznose u slučaju duševnih boli fizičkih osoba zbog povrede ugleda, časti, slobode – ZOO/91, odnosnu u slučaju povrede prava osobnosti pravnih osoba, te ugovorne odgovornosti za neimovinsku štetu – ZOO).
Kada se govori o institutu neimovinske štete u Republici Hrvatskoj, u jednoj raspravi, neovisno ima li kontekstu status quo ili u kontekstu quo vadis, ne može se zaobići jedan (bitan) nedostatak koji priječi zaokruživanje materije o neimovinskoj šteti u jednu kompaktniju cjelinu, a to je nedostatak odgovarajućih orijentacijskih kriterija o medicinskoj procjeni neimovinske štete uslijed povrede nečijeg prava osobnosti (tzv. medicinski kriteriji). Poznavatelji ovog dijela materije, prisjetit će se pokušaja, iz 2009. odnosno 2010., uvođenja Orijentacijskih medicinskih tablica i iznosa vezanih uz procjenu oštećenja zdravlja (vidjeti primjerice: Hrvatska orijentacijska medicinska tablica za procjenu oštećenja tjelesnog i/ili duševnog zdravlja – konačan prijedlog, Inženjerski biro, Zagreb, 2010., te, grupa autora, Naknada neimovinske štete – nove hrvatske orijentacijske tablice za procjenu oštećenja zdravlja, Inženjerski biro, Zagreb, 2010.), koji pokušaj nije pružio odgovarajući rezultat, odnosno, sve je ostalo na (dobrom ili lošem) pokušaju…
Zaključak
Uz neimovinsku štetu vezani su neki od uvijek aktualnih izazova sa kojim se susreće građansko privatno pravo jer su u pitanju temeljne vrijednosti suvremene civilizacije koje se izražavaju kroz zaštitu onoga što možemo nazvati “osobnim dobrom” ili “osobnošću” (neovisno o tome je li u pitanju fizička – naravna osoba ili pravna osoba – društvena tvorevina), je li na općoj razini (postojanje/priznavanje), ili je na personalnoj razini (individualizacija/konkretizacija).
U tom smislu smo u ovom radu nastojali ukazati na određene izazove vezane uz institut naknade neimovinske štete, gdje ukazujemo na određeni “rascjep” ili “raskorak” do kojeg je došlo napuštanjem pretežito subjektivne koncepcije (ZOO/91) i usvajanjem objektivne koncepcije (ZOO) prosuđivanja neimovinske štete, a koja dihotomija nije riješena (ili barem minimalizirana) Kriterijima 2020.
Iz navedenog razloga teško da Kriterije 2020 možemo nazivati “novim” kriterijima jer im više odgovara naziv “novo normalnim” kriterijima.
Činjenica je da ZOO neimovinsku štetu sagledava na bitno drugačiji način u odnosu na ZOO/91.
Činjenica je da to znači i konceptualnu promjenu pristupa neimovinskoj šteti jer se radi o prelazu sa subjektivne (po ZOO/91) na objektivnu koncepciju neimovinske štete (ZOO).
To znači da ne može sve ostati isto – nepromijenjeno (po starom), već su i teorija i praksa dužni slijediti zakonodavne promjene. U protivnom gubi se sam ratio promjena.
Istina je da se po ZOO/91 bila ustalila meritorna sudska praksa o neimovinskoj šteti. Istina je i da su Kriteriji 2002 doveli do bitnog ujednačavanja sudske prakse. Navedeno, izvjesno je da garantira određenu pravnu sigurnost, ali to nije dovoljno da bi se zadovoljila očekivanja zakonodavca po ZOO.
Causa uvođenja “povrede prava osobnosti (neimovinska šteta)” nije bila ta da služi isključivo kao sinonim za “nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta)”, već su u pitanju “promjene gotovo povijesnog značaja” .
Prema objektivnoj koncepciji neimovinske štete, sastavnicu neimovinske štete ne čine više isključivo “tjelesni i duševni bolovi, te strah”, već težina povrede osobnog neimovinskog dobra i posljedice te povrede . Dok “okolnosti slučaja” (konkretizacija) opravdavaju ili ne povredu prava osobnosti.
Kako normativna regulacija ne može sve a priori riješiti, svoj (odgovarajući) doprinos tim promjenama pozvani (i dužni) su dati i teorija i praksa građanskog prava.
Držimo da “ulog” koji u hrvatsko građansko-odštetno pravo unosi objektivna koncepcija neimovinske štete, nije u tolikoj mjeri beznačajan da bi mogao opravdati indiferentan pristup ovako značajnoj materiji, za koji nam se čini da je zaživio pod “normalnim”.
Ipak, za nadati se je da će kroz dogledno vrijeme (iako smo već u zakašnjenju), “svjetlo dana” ugledati i kriteriji adekvatni objektivnoj koncepciji neimovinske štete, prema kojima će se visina pravične novčane naknade za neimovinsku štetu određivati u odnosu na težinu povrede osobnog dobra – prava osobnosti, a ne (isključivo) u odnosu na posljedice u vidu fizičkih ili duševnih boli, te straha, te će se tek tada moći govoriti o “novim” kriterijima.
Aristotel: “Nada je san budnih”
Berislav Matijević, dipl.iur., Hrvatska udruga za pravo osiguranja (HUPO-AIDA), berislavmatijevic@gmail.com
