Visoka inflacija pogađa osiguratelje na dva različita načina. Prvi je, opći porast osnovnih troškova poslovanja uslijed skokovitog rasta računa za energiju, a drugi je skokoviti porast troškova potraživanja zbog nastalih šteta, a opet uslijed rastućih troškova zaliha, usluga i energije
U tržišnom gospodarstvu cijene dobara i usluga mijenjaju se. Neke cijene rastu, druge padaju. Inflacija je opće povećanje cijena dobara i usluga, a ne povećanje cijena pojedinih proizvoda. Zbog inflacije za jedan euro danas možete kupiti manje nego što ste za isti iznos mogli kupiti jučer. Drugim riječima, inflacija smanjuje vrijednost valute tijekom vremena.
U izračunu prosječnog povećanja cijena veći ponder dodjeljuje se cijenama proizvoda na koje više trošimo, kao što je električna energija, a manji ponder cijenama proizvoda na koje manje trošimo, kao što su šećer ili poštanske marke.
Svako kućanstvo ima različite potrošačke navike: dok jedni posjeduju automobil i jedu meso, drugi putuju isključivo javnim prijevozom i vegetarijanci su. Prosječne potrošačke navike svih kućanstava određuju ponder koji se dodjeljuje različitim proizvodima i uslugama u mjerenju inflacije.
Mjerenje inflacije
U mjerenju inflacije uzimaju se u obzir sva dobra i usluge na koje kućanstva troše, uključujući:
- proizvode za svakodnevnu potrošnju (primjerice hrana, dnevne novine i benzin),
- trajna dobra (primjerice odjeća, osobna računala ili perilice rublja),
- usluge (primjerice usluge frizera, osiguranja ili najma stambenog prostora).
Sva dobra i usluge na koje kućanstva troše tijekom godine prikazani su u takozvanoj košarici. Svaki proizvod u toj košarici ima cijenu koja se s vremenom može promijeniti. Godišnja stopa inflacije cijena je ukupne košarice u određenom mjesecu uspoređena s njezinom cijenom isti mjesec prethodne godine.
U europodručju (monetarna unija 20 država članica EU) se inflacija potrošačkih cijena mjeri harmoniziranim indeksom potrošačkih cijena, za koji se upotrebljava kratica HIPC (Harmonised Index of Consumer Prices). Pojam “harmoniziran” odnosi se na činjenicu da sve države u Europskoj uniji primjenjuju istu metodologiju. Time se postiže usporedivost podataka među različitim državama.
Prije ulaska u europodručje, svaka je država mjerila inflaciju nacionalnom metodologijom i postupcima. Zbog uvođenja eura (simbol: €; kod: EUR) pojavila se potreba za načinom mjerenja inflacije u cijelom europodručju koji bi bio usporediv u različitim državama te kojim bi se postigla potpunost podataka i izbjegla preklapanja. To je postignuto HIPC‑om i povezanim skupom pravno obvezujućih standarda. Utjecaj jedne promjene cijena na HIPC ovisi o tome koliko kućanstva prosječno troše na taj proizvod.
Svaki mjesec u trgovinama i na internetu, zahvaljujući automatiziranom prikupljanju podataka s mrežnih stranica (web‑scraping), prikupljanju podataka očitavanjem bar kodova na blagajnama i provođenjem anketa, prikupljaju se milijuni cijena. Cijene se odnose na cijelo europodručje i svrstavaju u do 295 kategorija proizvoda. Točan broj uzorkovanih proizvoda razlikuje se od države do države. Za svaki proizvod prikuplja se nekoliko cijena iz različitih trgovina i različitih regija.
HIPC
Skupinama proizvoda dodjeljuju se ponderi prema važnosti za proračun prosječnog kućanstva. Kako bi indeks ostao reprezentativan i pokazivao promjene potrošačkih navika, ponderi se redovito prilagođavaju. Izračunavaju se na temelju rezultata anketa u kojima kućanstva bilježe na što troše novac. Ponderi su nacionalni prosjeci koji odražavaju izdatke svih vrsta potrošača (bogatih i siromašnih, mladih i starih itd.).
Državama se dodjeljuju ponderi u skladu s njihovim udjelom u ukupnoj osobnoj potrošnji u europodručju.
Svaka država europodručja ima nacionalni zavod za statistiku koji izračunava HIPC za svoju državu i ti se podaci šalju Eurostatu (glavna uprava Europske komisije odgovorna za prikupljanje i obrađivanje statističkih podataka za potrebe drugih glavnih uprava, Europske komisije općenito i drugih europskih institucija radi definiranja, provedbi i analize politika Unije). Eurostat zatim izračunava HIPC za cijelo europodručje te se brine za kvalitetu nacionalnih podataka tako što prati usklađenost s pravno obvezujućim standardima.
HIPC zasniva se na prosječnoj košarici dobara i usluga. Prosječna košarica reprezentativna je za sva kućanstva.
Indeks HIPC obično se objavljuje kao godišnja stopa rasta. To znači da se opća razina cijena tijekom određenog razdoblja, uspoređuje s istim razdobljem godinu dana prije. Često se događa da se promjene cijene proizvoda smatra inflacijom, što nije sasvim ispravno, jer se i kvaliteta proizvoda mijenja s vremenom. Iz tog razloga u HIPC‑u se to uzima u obzir tako da se oduzimaju promjene koje su posljedica promjene kvalitete proizvoda.
Nedavno su stope inflacije znatno porasle, uglavnom zbog rasta cijena energije i hrane, ali nije uvijek slučaj da proizvodi čije se cijene najviše mijenjaju imaju najveći utjecaj na kretanje indeksa. Stopa inflacije ovisi i o udjelu svakog proizvoda u prosječnoj osobnoj potrošnji kućanstava, drugim riječima, o njegovu ponderu.
Prema HIPC-u, u europodručju, inflacija je u siječnju 2023. iznosila 8,6 posto, dok je u Republici Hrvatskoj iznosila 12,5 posto (u siječnju 2023. najniža stopa inflacije zabilježena je u Luxenburgu (5,6 posto), a najviša stopa inflacije zabilježena je u Latviji (21,4 posto).
Kako se osiguratelji pokušavaju zaštititi?
Usprkos iskazanoj izuzetnoj fleksibilnosti i otpornosti u prevladavanju niza prepreka tijekom posljednjih nekoliko godina (od utjecaja pandemije COVID-a pa do ekonomskih posljedica sukoba između Rusije i Ukrajine), većina osiguratelja s pravom zazire od rasta inflacije (i s njome povezanim posljedicama, od prijeteće recesije na dalje) u 2023. godini.
Istraživanja su pokazala (ali i povijesno iskustvo na našim prostorima) da visoka inflacija pogađa osiguratelje na dva različita načina. Prvi je, opći porast osnovnih troškova poslovanja uslijed skokovitog rasta računa za energiju, a drugi je skokoviti porast troškova potraživanja zbog nastalih šteta, a opet uslijed rastućih troškova zaliha, usluga i energije.
U tom smislu osiguratelji, ne bi li se kako tako zaštitili, sve više naginju uvođenju klauzule zaštitne vrijednosti – klauzule usklađenja, indeksne klauzule (index clause) prema kojoj se periodično vrši usklađenje iznosa osigurane svote s promjenom ugovorenog indeksa. Uz usklađenje osigurane svote vrši se i usklađenje premije osiguranja za preostali dio trajanja ugovora o osiguranju. Na taj način realna vrijednost osigurane svote ostaje nepromijenjena, dok se nominalna vrijednost mijenja s promjenom ugovorenog indeksa, a sve kako bi kod sklopljenih ugovora o osiguranju očuvali realnu vrijednost obveza izraženih u novcu (visina premije osiguranja, visina svote osiguranja i sl.). Drugim riječima, klauzulom usklađenja, inflatorni se na ugovorni odnos iz osiguranja (čitaj: odnos ugovorena premija osiguranja – vrijednost osiguranog interesa) usklađuju. Ovu klauzulu o usklađenju već uvelike koriste telefonski operateri.
Međutim, postavlja se i pitanje, je li uvođenje klauzule usklađenja dovoljno; ovo iz razloga, što kod svake krize uzrokovane padom platežne moći potrošača (a inflacija tome pogoduje), potrošači – korisnici usluge osiguranja daju prednost pronalaženju “najjeftinijih” polica što će im osiguratelji teško moći priuštiti čak i da ne povećavaju premije. Iz tog razloga, osiguratelji koji, uz postojeću visinu premije osiguranja, budu u mogućnosti ponuditi neku “dodanu vrijednost” svom proizvodu (npr. plaćanje automobilskog osiguranja po principu pay as you drive) mogu računati na zadržavanje svojih klijenata.
Jedno je sasvim sigurno, inflacija predstavlja ozbiljan izazov za industriju osiguranja u 2023. godini.
Piše: Berislav Matijević, dipl.iur
