Nastanak ekstremnih katastrofalnih događaja, tzv. megakatastrofa u novije vreme, katastrofa koje prevazilaze ne samo kapacitete osiguravača i reosiguravača, već i pojedinih država, predstavlja jasan signal potrebe za postojanjem partnerstva javnog i privatnog sektora, ne samo na nivou država, već i na međunarodnom planu
Katastrofalni događaji su po pravilu rizici koje karakteriše mala verovatnoća ostvarenja i velik intenzitet štetnih posledica. Katastrofalni događaji poput uragana, zimskih oluja, katastrofalnih poplava se ostvaruju retko, a njihova verovatnoća ostvarenja ne može biti adekvatno predviđena zbog činjenice da se ovi događaji ne ispoljavaju sa određenom statističkom regularnošću. Regularni katastrofalni događaji su oni koje karakteriše postojanje određenog stepena statističke regularnosti u njihovom ostvarenju tokom određenog vremenskog perioda. Tipičan primer regularnih katastrofalnih događaja su zemljotresi. Statistički podaci ukazuju da se verovatnoća ostvarenja katastrofalnih šteta, posebno onih povezanih sa vremenskim prilikama, a naročito klimatskim promenama povećava.
Svet se menja, pa i katastrofalne štete
Pojam katastrofalnih šteta koje nastaju kao posledica katastrofalnih događaja daleko je značajniji za osiguravajuća i reosiguravajuća društva. Prema određenju Insurance Information Institute, katastrofalne štete predstavljaju štete uzrokovane prirodnim ili ljudskim faktorom koje su neuobičajeno velike i koje utiču na veliki broj osiguravača i osiguranika. Kako se povećava verovatnoća ostvarenja šteta, povećava se i intenzitet šteta koje nastaju kao posledica katastrofalnih događaja, prvenstveno zbog koncentracije materijalnih bogatstava u područjima pogođenim katastrofalnim događajima (poput uragana u SAD), ali i zahvaljujući izmeni rizika koji izazivaju nastanak katastrofalnih šteta. Uticaj ostvarenja katastrofalnih događaja može varirati u pogledu veličine direktnih šteta, postojanja indirektnog uticaja direktnih šteta na nastanak indirektnih šteta i sekundarnih troškova kao i finansijskih i drugih mogućnosti pojedinaca, pojedinačnih kompanija, osiguravajućih i reosiguravajućih društava kao i čitavog društva da se suoči sa problemima finansiranja šteta kao i ukupnog saniranja posledica njihovog ostvarenja. U novije vreme posebno je primetan rast učešća sekundarnih šteta nakon nastanka katastrofalnih šteta.
Osiguranje kao oblik zaštite od rizika najbolje funkcioniše u uslovima postojanja rizika koje karakteriše mali intenzitet mogućih posledica, koji su statistički nezavisni i čija je distribucija verovatnoća nastanka relativno stabilna tokom vremena. Većina rizika koji se pojavljuju nezavisno u masi slučajeva i koji nisu katastrofalni, odnosno kod kojih ne dolazi do kumuliranja šteta, ima karakteristike pouzdane predvidivosti na osnovu istorijskih podataka. Posmatrano iz ugla osiguravajućih društava, štete kao što su pojedinačni požari ili poplave, pojedinačne saobraćajne nesreće i drugi sporadični događaji ne smatraju se katastrofalnim jer su osiguravajuća društva u sposobnosti da takve rizike „izravnaju“ i atomiziraju njihov uticaj upravo primenom zakona velikih brojeva i kreiranjem rezervi osiguranja. Međutim, u slučaju ostvarenja događaja koji izazivaju katastrofalne štete to više nije moguće zbog kumuliranja šteta, često po osnovu ostvarenja više vrsta rizika u jednom štetnom događaju.
U kontekstu razmatranja uticaja katastrofalnih šteta i posebno klimatskih promena koje utiču na povećanje verovatnoće ostvarenja vremenskim uslovima uzrokovanih katastrofalnih događaja na raspoloživost kapaciteta, odnosno osigurljivost osiguravajućih društava potrebno je prvo ukazati šta se podrazumeva pod pojmom osigurljivosti. U delatnosti osiguranja i reosiguranja pod kapacitetom za prihvat rizika u osiguranje (osigurljivost) se podrazumeva raspoloživost kapitala osiguravača, odnosno reosiguravača, za prihvat rizika u osiguravajuće, odnosno reosiguravajuće pokriće. Osigurljivost je dakle srazmerna iznosu raspoloživog kapitala, a raspoloživi kapital predstavlja razliku između imovine i obaveza osiguravača, odnosno reosiguravača.
Sve veći troškovi štetnih događaja katastrofalnih razmera kombinovani sa sve većom verovatnoćom njihovog nastanka ukazuju da je delatnost osiguranja pod sve većom pretnjom ostvarenja događaja koji imaju značajan negativan uticaj na raspoloživi kapital osiguravača i reosiguravača, a time i na osigurljivost rizika. Ukoliko osiguravači i reosiguravači ne mogu u potpunosti pružiti pokriće za sve rizike koji se nastoje transferisati u osiguranje i reosiguranje, zahvaljujući ograničenom kapitalu za finansiranje šteta koje nastaju kao posledica ostvarenja katastrofalnih događaja, osiguranjem i reosiguranjem nepokriveni viškovi rizika padaju u tom slučaju na pojedince, privredu i društvo u celini.
Problematika osigurljivosti katastrofalnih događaja može se slikovito predstaviti preko primera osiguranja rizika požara i osiguranja prirodnih opasnosti kao što je zamljotres. Verovatnoća da će pojedinačni predmet osiguranja, na primer jedna zgrada, biti izložen riziku požara je vrlo mala. U slučaju ukupnog portfolija osiguravača mogućnost nastanka gubitka usled požara je vrlo velika i ima karakteristiku ostvarivanja sa vrlo velikom konzistentnošću tokom određenog vremenskog perioda, najčešće se uzima jedna godina. Generalni utisak u javnosti je da se prirodne katastrofe dešavaju relativno često, što globalno posmatrano može biti istina, jer se katastrofalni događaji dešavaju u različitim delovima sveta. Međutim, verovatnoća da će portfolio osiguravajućeg društva biti pogođen određenim katastrofalnim događajem, kao što je na primer zemljotres, izuzetno je mala. To znači da nakon više godina ili čak dekada bez gubitaka usled ostvarenja katastrofalnih rizika osiguravajuće društvo može biti iznenadno izloženo, u toku jedne godine, velikim gubicima. Za razliku od gubitaka uslovljenih požarom, ostvarenje rizika prirodnih katastrofa tipično varira značajno od godine do godine, pri čemu treba imati u vidu da što je region posmatranja manji to je verovatnoća fluktuacija u ostvarenju rizika veća. U slučaju osiguranja od požara, podaci o ostvarenju rizika u više godina se sakupljaju i analiziraju primenom statističkih metoda kako bi se olakšalo nošenje tereta gubitaka koji mogu nastati od ostvarenja rizika požara u budućem periodu. U slučaju rizika prirodnih katastrofa podaci o ostvarenju nisu reprezentativni, upravo zahvaljujući opisanim fluktuacijama verovatnoća ostvarenja i ne mogu biti adekvatni za upravljanje rizikom kao u slučaju osiguranja od požara. Međutim, upotrebom specijalizovanih naučnih metoda retki i nepredvidivi rizici, kao što su rizici prirodnih katastrofa, mogu biti procenjivani u razumnom smislu.
Ograničena osigurljivost
Tradicionalno postupanje osiguravajućih društava u pogledu osigurljivosti katastrofalnih događaja sa velikim intenzitetom negativnih posledica bila je diverzifikacija rizika, po vrstama osiguranja, u vidu podele rizika kroz saosiguranje, transfera viškova rizika u reosiguranje i sl. Prenosom u reosiguravajuće pokriće obezbeđivala se geografska distribucija rizika imajući u vidu da je reosiguranje po svojoj prirodi međunarodni posao. Međutim, katastrofalni događaji su karakteristični po tzv. nagomilavanju šteta, odnosno kumuliranju šteta iz više vrsta osiguranja pri čemu su rizici pozitivno međusobno korelisani, a često zahvataju i široka geografska područja, što ograničava primenu limitiranja rizika putem njegove diverzifikacije. Dakle, u slučajevima katastrofalnih događaja, zbog akumuliranja rizika koje zahteva da osiguravači drže u rezevi veće iznose kapitala za pokriće rizika i gde je moguće da osiguravači ne raspolažu sa relevantnim informacijama potrebnim za osiguravajuće pokriće takvih rizika, osiguravači primenjuju limite osigurljivosti.
Tipičan primer ograničene osigurljivosti rizika koji izazivaju katastrofalne štete i ograničenosti osiguravajućeg pokrića za ove rizike jeste primer osiguranja ovih rizika na Floridi nakon sezone uragana u SAD iz 2005. godine. Naime, nakon ove sezone uragana, koja predstavlja godinu sa najvećim katastrofalnim štetama za tržište osiguranja i reosiguranja od kada se ove delatnosti obavljaju na organizovan način, dovela je do povećane potrebe za kapitalom u osiguravajućim društvima. Veći iznos kapitala zahteva veće kapitalne troškove, zbog ograničenosti njegove alternativne upotrebe, a to u krajnjoj liniji dovodi do znatnog povećavanja premija osiguranja. Time se ugrožavaju osnove na kojima počiva osiguranje. Međutim, u Floridi je nakon sezone uragana iz 2005. godine gotovo u potpunosti ograničena raspoloživost osiguravajućeg pokrića što je zahtevalo državnu intervenciju, odnosno osnivanje fonda za pokriće rizika uragana (Florida Hurricane Catastrophe Fund).
Katastrofalni događaji su uslovili nemogućnost tradicionalne komparativne prednosti osiguravajućih društava da rizik minimiziraju preko formiranja zajednica rizika. Katastrofalni događaji, a posebno mega katastrofe narušavaju skoro sve standardne uslove osigurljivosti rizika. Minimiziranje uticaja rizika u slučaju postojanja negativnih korelacija između rizika je moguće jer se dejstvo jednih rizika može neutralizovati smanjenjem izloženosti dejstvu drugih rizika.
Ostvarivanje sve češćih katastrofalnih šteta sa sve intenzivnijim posledicama dovelo je do problema upravljanja velikim brojem odštetnih zahteva, ali pre svega do problema ograničenosti kapaciteta tradicionalnog reosiguranja i retrocesija. Tipičan odgovor osiguravajućih društava na katastrofalne događaje, posebno one koji uzrokuju potrebu ponovnog utvrđivanja njihovih procena verovatnoće nastanka i intenziteta mogućih posledica, jeste ograničavanje ponude osiguravajuće zaštite i povećanje cena ograničenog pokrića koje je na raspolaganju. U tim slučajevima potrebno je uključivanje šire društvene zajednice u pokriće mogućih negativnih posledica ostvarenja katastrofalnih rizika.
Ograničena reosigurljivost
Osim problema osigurljivosti nastao je i problem ograničene reosigurljivosti rizika. Naime, reosiguravajuća društva su izložena snažnim koncentracijama rizika ostvarenja prirodnih katastrofa zbog ograničenih mogućnosti diverzifikacije rizika. Katastrofalne štete se ostvaruju sa sve razornijim posledicama na sve širim geografskim područjima. Ako je nekada bilo moguće diverzifikovati rizik uragana u SAD sa rizikom zimskih oluja u Evropi, zahvaljujući globalnom uticaju katastrofalnih šteta, to više nije moguće. Koliki je negativni uticaj koji ima ostvarenje rizika katastrofalnog karaktera na tržište reosiguranja jasno se vidi iz podataka o visokom procentualnom učešću reosiguravača u isplati katastrofalnih šteta. Na primer, reosiguravači su pokrili čak 60% od osiguranjem pokrivenih katastrofalnih šteta od terorističkog napada od 11. septembra 2001. godine i 45% osiguranjem pokrivenih katastrofalnih šteta nastalih u sezoni uragana iz 2005. godine. Oskudica reosiguravajućeg kapaciteta koja neminovno prati efekte katastrofalnih šteta zahteva pronalaženje novih rešenja u upravljanju rizikom osiguranja. Zbog toga reosiguravači nastoje da primenjuju sofisticiranija modeliranja rizika i disciplinovanije preuzimanje rizika, ali i adaptivne mere kao što su sezonska predviđanja uragana, razumevanja osetljivosti novih delatnosti, istraživanja u cilju iskorišćavanja mogućnosti novih tržišta kao što je transfer rizika na tržište kapitala ili državna podrška privatnom sektoru kroz javno-privatna partnerstva.
Kakva je uloga države?
Uloga države je po definiciji da na svojoj teritoriji zaštiti građane i imovinu od rušilačkog dejstva prirodnih sila i opasnosti povezanih sa čovekovim delovanjem i stvori uslove za neometano poslovanje privatnog sektora, odnosno podstiče privređivanje bazirano na tržišnim principima. Uloga države postala je neophodna u slučaju katastrofalnih događaja širokih razmera koji uzrokuju nemogućnost tržišta osiguranja i reosiguranja da absorbuje štete uzrokovane takvim događajima. Međutim, posmatrano sa ekonomskog aspekta, uloga države može biti i kontraproduktivna. Tipičan primer jeste državno sponzorisano osiguravajuće društvo Citizens Property Insurance Company, kod kojeg se javila paradoksalna situacija, zahvaljujući proširivanju njegove uloge i zamrzavanjem premija osiguranja, da ovo društvo dobije ulogu prvog izbora umesto „poslednjeg utočišta“. Prodaja osiguravajućeg pokrića za katastrofalne rizike ispod tržišne cene, finansiranjem razlike prihodima od premija iz drugih vrsta osiguranja ili novcem poreskih obveznika, stvorila je probleme za privatni sektor osiguranja. Takođe, osim problematike dugoročne neodrživosti, ovakvim pristupom se ne podstiču građani da prekinu sa investiranjima u oblastima izloženim dejstvu katastrofalnih rizika. Direktna uloga države prema predlogu Swiss Re-a bi trebalo da se ograniči na tzv. vrhove rizika.
Javno privatna partnerstva predstavljaju najnoviji trend ispoljen na tržištu osiguranja. U Srbiji je još 2011. godine usvojen Zakon o javno-privatnom partnerstvu kojim su stvorene regulatorne pretpostavke za sprovođenje javno-privatnog partnerstva. Javno-privatno partnerstvo, u skladu sa ovim Zakonom, jeste dugoročna saradnja između javnog i privatnog partnera radi obezbeđivanja finansiranja, izgradnje, rekonstrukcije, upravljanja ili održavanja infrastrukturnih i drugih objekata od javnog značaja i pružanja usluga od javnog značaja, koje može biti ugovorno ili institucionalno. Ovaj zakon, međutim, ne predstavlja pravnu osnovu za uspostavljanje javno-privatnog partnestva u osiguranju koje bi podrazumevalo podršku javnog sektora komercijalnim aktivnostima osiguravača. Naime, javno-privatna partnerstva u osiguranju podrazumevaju direktno učešće države na tržištu osiguranja, ali kroz partnerstvo sa privatnim osiguranjem. U principu, postoje više razloga za razvoj javno-privatnog partnerstva u osiguranju među kojima su najznačajniji povećanje finansijskog uticaja katastrofalnih šteta, ograničenost kapaciteta osiguravajućih i reosiguravajućih društava i nedovoljna razvijenost privatnog osiguranja u zemljama u razvoju.
U uslovima kada je ponuda osiguranja za katastrofalne rizike od privatnog sektora ograničena, država se po pravilu direktno uključuje u poslove osiguranja. Nova direktna uloga države na tržištu osiguranja ostvaruje se osnivanjem državnih osiguravajućih društava ili putem finansijske podrške privatnom sektoru kada država ima ulogu (re)osiguravača u krajnjoj instanci.
Slično kao što se centralne banke pojavljuju u ulozi banke kao poslednjeg utočišta sa ciljem obezbeđenja likvidnosti u bankarskom sistemu, država se putem svojih institucija može pojaviti u ulozi (re)osiguravača u krajnjoj instanci kada za privatni sektor osiguranja može obezbeđivati reosiguravajuće pokriće, dakle pružati reosiguranje za prethodno osigurane rizike od strane privatnog sektora, ili se može javiti u ulozi neposrednog pružaoca usluga osiguranja.
Uloga države kao osiguravača u krajnjoj instanci se najefikasnije može ostvariti putem formiranja nacionalnih pulova. Nacionalni pulovi predstavljaju pulove, osiguravajućih i reosiguravajućih društava, sa državnom podrškom. Ovi pulovi formiraju se za obezbeđenje osiguravajućeg pokrića za velike rizike, kao što su zemljotresi i poplave, koji se smatraju fundamentalnim i koji su izvan kontrole pojedinaca ili grupa i imaju izuzetno negativne posledice na čitavu populaciju, privredu i infrastrukturu.
Nastanak ekstremnih katastrofalnih događaja, tzv. megakatastrofa u novije vreme, katastrofa koje prevazilaze ne samo kapacitete osiguravača i reosiguravača, već i pojedinih država, predstavlja jasan signal potrebe za postojanjem partnerstva javnog i privatnog sektora ne samo na nivou država već i na međunarodnom planu. Na potrebu postojanja javno-privatnih partnerstava i na međunarodnom planu ukazuje nastojanje Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj – OECD. Naime, Komitet za finansijska tržišta i Komitet za osiguranje i privatne penzije OECD-a pokrenuli su 2006. godine inicijativu pod nazivom International Network on Financial Management of Large-Scale Catastrophes koja ima za cilj uspostavljanje globalne mreže saradnje po pitanjima finansijskog menadžmenta katastrofalnim događajima velikih razmera, razmenom informacija i iskustava između zemalja članica, ali i onih koje nisu članice OECD-a.
Piše: Prof. dr Vladimir Njegomir
