;

Glad za premijom ruši pravila struke

Datum objave: 01.05.2010. Broj 5 | Godina 2010

[ Zvonko Gajski ]

Kad smo početkom godine razgovarali s prof. dr. sc. Marijanom Ćurkovićem, savjetnikom u Euroherc osiguranju i predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje, naš je sugovornik dao naslutiti kako bi osigurateljna industrija iz loše godine mogla zakoračiti u još goru. Na žalost, nakon samo četiri mjeseca te se loše slutnje obistinjuju. Na kraju travnja osiguratelji u zaračunatoj bruto premiji bilježe minus od 1,8 posto ili 65 milijuna kuna manje nego u istom razdoblju 2009. Da su stvari gore nego što to sugerira podatak o minusu od (samo) 1,8 posto, govori i činjenica da su, unatoč već uvelike prisutnoj krizi, prva četiri mjeseca 2009. završila ipak s plusom od pet milijuna kuna u odnosu na 2008. godinu. Jesu li ti nepovoljni rezultati samo odraz aktualne gospodarske krize u kojoj se nalazimo, koliko im kumuju osiguratelji, a koliko država upletanjem u poslovanje osiguravajućih društava i, napokon, mogu li se negativni trendovi s početka godine zaustaviti ili barem ublažiti, samo su neka od brojnih pitanja koje smo postavili prof. Marijanu Ćurkoviću.

Prva četiri mjeseca s minusom u premiji od 1,8 posto razlog su da se i najveći optimisti među osigurateljima zabrinu. Je li to samo stagnacija ili početak ozbiljne krize u osigurateljnoj industriji?

Već drugu godinu zaredom osigurateljna industrija ne ostvaruje ni prošlogodišnje rezultate, a ako bismo kao osnovu uzeli 2007. godinu, onda je jasno da nije riječ samo o stagnaciji nego o, kako ste to u pitanju naveli, ozbiljnoj krizi. Ako, pak, govorimo o tome što je sve uzrok toj krizi, počeo bih s onim što nama osigurateljima najviše smeta. Riječ je o tome da se na nepovoljne utjecaje koje opće gospodarsko stanje ima na osigurateljnu djelatnost nadovezala i država nekim svojim mjerama koje dobrano pogađaju osigurateljno poslovanje. Prije svega mislim na namet od najprije 10, a potom 7 posto doprinosa za HZZO kojim su početkom godine pogođeni svi autoosiguratelji. Zatim, tu su i novi prijedlozi za ukidanje poreznih olakšica na životna i dobrovoljna zdravstvena osiguranja i ništa manje zabrinjavajuća odluka da se HZZO može baviti dodatnim i putnim osiguranjima.

Zadržimo se malo na tih 10, odnosno 7 posto za HZZO. Znamo da je od uvođenja tog nameta prošlo više od godinu dana, da je to u prošloj godini izbilo osigurateljima iz džepa gotovo 200 milijuna kuna, da su osiguratelji iznijeli svoje argumente o neopravdanosti tog nameta HZZO-u, Ministarstvu financija, Hanfi, pa i Ustavnom sudu. Pa ipak, ništa se ne mijenja?

Mogu samo reći da je već svima jasno kako je tih 10, pa 7 posto nameta na premiju autoodgovornosti u korist HZZO-a apsolutno pravno neutemeljeno. Zašto? Zato što je riječ o šteti koju ima HZZO u prometnim nesrećama koje su skrivili osigurani, neosigurani ili nepoznati vozači. I nije sporno da tu štetu trebaju platiti premijski osiguratelji, ali je sporan iznos štete. A naše statistike po kojima smo i do sada plaćali te štete, i koje su apsolutno točne, pokazuju da bi paušalna naknada za štete mogla iznositi oko dva posto premije. Sve iznad toga je namet bez opravdanja.

U mnogim europskim zemljama imamo paušalno plaćanje troškova za štete što ih počine osiguranici, ali je, kako tvrde osiguratelji, bitna razlika u načinu kako se taj paušal određuje?

Tako je. Ništa mi tu ne bi trebali izmišljati. Paušalna stopa koja se unaprijed određuje ili dogovara između premijskih i socijalnih osiguratelja u Europi je poznata i prihvaćena. Međutim, svugdje je osnova za tu stopu statistika, a ne proizvoljna procjena zakonodavca. Najprije brojke da vidimo kolika je ta šteta i onda se kaže: Nećemo se sad pojedinačno sporiti oko svake štete nego idemo u primarnu raspodjelu premije, ovisno o tome kako se u posljednjih nekoliko godina kreću štete. I to se onda svako toliko ažurira u skladu s kretanjem šteta, jer štete mogu rasti, ali mogu i padati. Prema tome, i paušalna stopa će rasti ili padati ovisno o statističkim podacima.

Kao otežavajuću okolnost za poslovanje osiguratelja spomenuli ste i predloženo ukidanje poreznih olakšica na životna i dobrovoljna zdravstvena osiguranja?

U situaciji kad raste nezaposlenost, pada standard, smanjuju se plaće i mirovine, svaki novi pritisak ili otežavanje pozicije građana utječe loše i na samo osiguranje. To mi osjetimo odmah. Primjerice, porezne olakšice na životna osiguranja, koje zapravo i nisu prave olakšice jer se taj porez mora platiti po isteku osiguranja, kod ljudi su ipak psihološki stvarale dojam kako se isplati štedjeti, kako se isplati kupiti policu životnog osiguranja jer ona uz ostalo nudi makar i trenutnu korist kroz poreznu olakšicu. Prijedlogom da se ukinu porezne olakšice na životna osiguranja država pokazuje potpunu nebrigu za taj vid štednje i brige za starije dane građana. Još je gore s dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjima, gdje je porezna olakšica stvarna olakšica i nema sumnje da bi njezino ukidanje smanjilo zanimanje za obje vrste osiguranja.

U situaciji kad raste nezaposlenost, pada standard, smanjuju se plaće i mirovine, svaki novi pritisak ili otežavanje pozicije građana od strane države utječe loše i na osiguranje

Jednako tako, osiguratelje će pogoditi i otvaranje mogućnosti da se HZZO bavi dodatnim zdravstvenim, a ne samo dopunskim osiguranje. Naravno da nitko ne bi mogao imati ništa protiv da se na tržištu pojavi još jedan osiguratelj zdravstvenog osiguranja, dodatnog, dopunskog, nije bitno kojeg. No, taj bi osiguratelj morao poslovati pod istim uvjetima kao i drugi premijski osiguratelji. A sad nam u konkurenciju dolazi državni osiguratelj HZZO koji ne mora ispuniti ništa od uvjeta koje država propisuje premijskim osigurateljima – od početnog kapitala, pričuva za pokriće obveza, aktuarskih proračuna, pa do pozitivnog poslovanja i kontrole rada od strane Hanfe. Dakle, HZZO-u se omogućuje da radi iste poslove kao i premijski osiguratelji, ali pod potpuno drugim uvjetima. I tu neravnopravnost ne bi trebalo na tržištu ni tolerirati, a kamoli poticati na ovaj način kako je to država napravila.

Što onda u takvom nepovoljnom okruženju preostaje osigurateljima. Rekli bismo: Ima li svjetla na kraju tunela?

Mislim da pravog izlaza iz krize ne može biti sve dok cjelokupno gospodarstvo ne iziđe iz krize. Osiguranje je bilo i ostaje nadgradnja koja ovisi o osnovi, a ako nema novog zapošljavanja, ako se ništa ne gradi i ne otvara, nema se što ni osigurati. S druge strane, uz nezaposlenost, smanjenje prihoda i u uvjetima preživljavanja zadnja stvar na koju će građani pomisliti je osiguranje, pa ma kako ono bilo potrebno i korisno. Dok se sve to ne popravi, nema velikih izgleda ni da osiguratelji iziđu iz sadašnje krize. Ipak, mislim da se i u takvoj situaciji nešto može napraviti, barem što se tiče onoga što može sama struka. A to je da se poštuju pravila struke i da se bez razloga ne siječe grana na kojoj se sjedi. Naravno, mislim na štetnu nelojalnu konkurenciju. Mi danas, na žalost, imamo mnogo dokaza da u borbi za preživljavanje osiguratelji i tamo gdje ne trebaju i tamo gdje ne bi smjeli ruše premiju do granica koje su protiv pravila struke, odnosno ide se ispod minimalnog zahtjeva da premija mora uvijek biti dostatna za plaćanje moguće štete.

Dosad su se takvi prigovori mogli čuti uglavnom uz kasko osiguranja motornih vozila. Je li o tome riječ?

Nije u pitanju samo kasko. U svim imovinskim rizicima je takva situacija. Razlika u ponudama osiguratelja za isti rizik osiguranja već doseže 200 i 300 posto, tako da tu ne bi bilo teško utvrditi tko to ruši pravila struke. Jasno je zašto se to radi – glad za premijom je velika jer novih rizika nema, nema se što osigurati i onda se traži rješenje u tome da otimamo jedan od drugoga ono što imamo, ali sad za manju premiju.

Zašto osiguratelji ne sjednu i ne rasprave to kao što su to učinili kad je bila riječ o bonusima u autoosiguranju? Što radi Hanfa?

Pa, nema tu previše volje za diskusijom o ponašanju osiguratelja između njih samih, upravo zbog gladi za premijom. Hanfa, pak, kontrolira samo jesu li, po njihovu mišljenju, tehničke pričuve dostatne za plaćanje šteta. I tu priča završava.

Dobro, ako je pokriće šteta toliko bitno i ako je Hanfa utvrdila da ni prijašnje premije autoosiguranja nisu bile dostatne za pokriće šteta, zašto je šutjela kad je uveden dodatni namet od 7 posto?

Pa ne bih to nazvao šutnjom. Hanfa je svojim blagonaklonim stajalištem prema najavljenom povećanju premije kojim bi se pokrio taj namet pokazala zapravo da daje za pravo osigurateljima. A znamo zašto nije došlo do povećanja premija. Država je svom osiguratelju, koji je najveći i ima najveći portfelj, zabranila (iz dnevnopolitičkih razloga) potrebno povećanje cijena osiguranja od autoodgovornosti, a to su onda iz konkurentskih razloga morali prihvatiti i drugi osiguratelji.

Osim dampinških cijena u imovinskim osiguranjima, vidite li još neke oblike nezdrave konkurencije unutar struke?

Za mene je nezdrava svaka konkurencija koja ne poštuju pravila struke. Tko ne poštuje pravila igre, vidi se i na takozvanim javnim natječajima za osigurateljnu uslugu. Nevjerojatno, ali razlike između ponuda za isti rizik su tri, do četiri puta veće ili manje. Drugo, na tim se natječajima vrlo često ne uzima onaj tko je najbolji ili najpovoljniji, često se poništavaju pa se opet traže nove ponude. Ne trebam sad posebno naglašavati da kod velikih rizika nije lako dati ponudu i da to zahtijeva rad cijele ekipe ljudi od nekoliko dana ili tjedana. I onda se dogodi to da vi ozbiljno radite na ponudi, gubite vrijeme i novac, a natječaj se poništi da bi se raspisao novi koji će biti prilagođen onome tko je bio unaprijed predodređen da dobije taj posao. I to spada u nered i nelojalnu konkurenciju.

Vjerovati je da takva ponašanja nose i dugoročno štetne posljedice?

Svakako. Jedna od najtežih je da ćemo teško izići iz krize jer premija je u padu, a kad taj pad počne, teško ga je zaustaviti i vratiti premiju na staru razinu. Imate za to itekako upozoravajućih primjer Austrijanaca i Nijemaca, kojima je zbog pogrešaka u liberalizaciji i nekorektne bitke dampinškim cijenama trebalo deset godina da bi se vratili na premiju kakvu su imali. Pritom se nitko od osiguratelja nije time okoristio.

Što će se dogoditi ako u međuvremenu budemo morali prihvatiti uvjete koje propisuje Solvency II?

Zapravo, Solvency II još nije implementiran u EU i nisam još siguran kako će izgledati kad konačno bude realiziran. Iz stručne literature vidi se da se velik broj osiguratelja u Europi žestoko protivi nekim rješenjima iz Solvency II, kao potpuno nepotrebnim teretom za osiguratelje i traži se da se ponovno razmisli o tome treba li to osigurateljnoj branši ili ne. Jer, to su novi tereti i nova opterećenja za branšu. Prema podacima koje sam vidio, samo Nijemci procjenjuju da će ih primjena Solvency II stajati oko 30 milijardi eura, a cijelu EU industriju osiguranja oko 200 do 300 milijardi eura. Drugo, cijeli taj koncept je nastao prije financijske krize koja je donijela i neka nova razmišljanja o opravdanosti pojedinih mjera iz Solvency II. Treba sad vidjeti hoće li se osiguratelji uspjeti izboriti za neke promjene u zacrtanom Solvency II.

Možda kad je riječ o odstupanjima, ali po onome što se govori, Solvency II se ne može izbjeći?

Mi znamo da je europska birokracija neprilagodljiva. Prema tome, vjerojatno će se ići u to, a mi ćemo, kao vjerni poslušnici, slijediti ono što nam kažu. U tom slučaju moramo biti svjesni da to donosi nove terete i nove prilagodbe našim osigurateljima i nisam siguran da će svi moći podnijeti taj teret. U krajnjoj liniji to bi moglo dovesti do toga da neki osiguratelji, posebno manji, neće moći ispuniti uvjete koji im se postavljaju kroz Solvency II. A to opet znači mogućnost spajanja, prodaje manjih društava ili da neka veća zaključe kako im se više ne isplati uz takve uvjete poslovati na našem relativno malom tržištu.

Kad se govori o osigurateljnim proizvodima, nekako uvijek u prvi plan iskoči autoosiguranje. Je li ono uistinu toliko presudno za poslovanje osiguratelja?

Obično se u autoosiguranju ne ostvaruje velika dobit i zato se često postavlja pitanje zašto se oko njega vode tolike bitke. Za to postoji nekoliko razloga: prvi je što je to obvezno osiguranje, drugo, to je siguran izvor gotovine, i treće, premije autoodgovornosti čine oko 30 posto u strukturi ukupne premije i najjači su segment osiguranja. Prema tome, sve to čini autoodgovornost zanimljivim i naravno da se svi naši osiguratelji bore upravo za taj izvor premije. Da je u toj bitki bilo i prljavština, to svi znamo. Istina, osiguratelji su se javno izjasnili i potpisali sporazum o poštivanju dogovorenih uvjeta i cjenika, ali u praksi znamo da i dalje u tom sporazumu ima rupa i da se ne poštuje dogovoreno.

Zašto ni nakon dvije godine od donošenja Zakona o liberalizaciji cijena u osiguranju od autoodgovornosti od liberalizacije nema ništa?

Rekao bih da još nije sazrelo vrijeme za liberalizaciju uvjeta i cjenika u autoosiguranju. Naši se osiguratelji još uvijek i s pravom boje, jer još rade one marifetluke o kojima smo govorili, pa bi liberalizacija mogla kod nas dovesti do onoga što su prije desetak i više godina doživjeli Grci (lom sustava, stečajevi, nemogućnost plaćanja šteta), Austrijanci i Nijemci (pad premije bez ikakva opravdanja), odnosno do gubitaka i problema s plaćanjem šteta. Mislim da sadašnje stanje neće moći još dugo potrajati. Ako ništa drugo, već ulaskom u EU morat će se dopustiti da osiguratelji rade onako kako je u Zakonu predviđeno – da imaju svoje tarife, da ne pitaju ni za kakvo odobrenje.

Jedna od stalnih tema osigurateljnih razgovora je odnos države prema osigurateljnoj struci. Tvrdi se kako u tom odnosu škripi na sve strane i kako se glas osiguratelja nedovoljno uvažava?

Mi u osiguranju još nismo došli do te razine da smo ravnopravni partner državi za razgovor o osiguranju. I to unatoč činjenici da je osiguranje danas u svakoj zemlji iznimno važna djelatnost. Bez osiguranja se ne može ni zamisliti napredovanja društva, bez osiguranje se neke djelatnosti ne bi ni mogle obavljati. O značenju osiguranja za promet, zaštitu imovine, štednju ne treba ni govoriti. Međutim, unatoč svemu tome, o potrebi i važnosti osiguranja danas se malo govori iako bi osiguranje trebalo biti društvu i državi ravnopravan partner za razgovor u rješavanju mnogih problema. Posljednje dvije godine ipak bilježimo značajan napredak u odnosima branše i državnog regulatora Hanfe. Uspostavljena je dobra komunikacija, omogućen nam je razgovor o propisima i zakonima koji se odnose na struku, iako je druga stvar koliko se naše primjedbe uvažavaju ili ne.

Koliko tome pridonosi činjenica da interese osiguratelja pred državom i regulatorom zastupaju odvojeno dvije njihove asocijacije – Udruženje osiguratelja pri HGK i Hrvatski ured za osiguranje?

Mi smo malo tržište, utjecaj naših osiguratelja je malen i razbijati mogućnost jačanja tog utjecaja kroz dvije organizacije ne čini mi se najboljim rješenjem. Ne vidim nikakva razloga zašto interesi osiguranja ne bi bili ujedinjeni na jednom mjestu. Koje će to mjesto biti – to je unaprijed odredio Zakon. Jer, HUO je tijelo koje moramo imati po Zakonu, ono ima određene parajavne funkcije, zastupa državu i hrvatsko osiguranje u inozemstvu, u međunarodnim asocijacijama vezanim uz promet itd. Ali HUO je i asocijacija osiguratelja koja štiti interese svojih članova, što radi i Udruženje osiguratelja pri HGK. Po meni budućnost je u tome da se funkcije tih dviju asocijacija objedine, da osiguratelji s jednog mjesta mogu štititi svoje interese, pa će onda biti i jači. Naravno, tako nešto zahtijeva i vremena i stručnih priprema, ali argumentiranu diskusiju treba otvoriti.

Sljedeći mjesec je godišnji susret osiguratelja i reosiguratelja regije u Sarajevu (SorS), što ponovno nameće pitanje jesu li hrvatski osiguratelji dovoljno iskoristili svoje šanse za veći proboj na regionalna tržišta?

Naše osiguranje još nije ušlo u regiju na velika vrata, iako se nešto pokušava posljednjih desetak godina. Ali sve su to ostvarenja koja su zanemariva u odnosu na prisutnost drugih osiguratelja na tim područjima. Može se kao iznimka navesti jedino uspjeh Euroherca BiH i Bosna Sunce osiguranja, koji su postali značajniji osiguratelji u toj zemlji. Sve ovo drugo su tek počeci uvjetovani nerazvijenošću tržišta osiguranja u regiji, ali i manjkom kapitala. U ta je tržišta trebalo ulagati, a to je izostalo. Samo organskim rastom ne mogu se očekivati neki veći rezultati u regiji i neizbježno je kombinirati organski rast s akvizicijom tamošnjih malih osiguratelja. Dakle, tu tek očekujemo nešto i u tom pogledu i predstojeći SorS ima svoju funkciju kao mjesto na kojem će ljudi zainteresirani za razvoj osiguranja i za rad u regiji na jednome mjestu naći informacije koje su važne za takve ambicije.

Natrag