;

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje – Otkud sada minus od 3,6 posto

Datum objave: 01.02.2010. Broj 1 | Godina 2010

[Zvonko Gajski]

Jedno od iznenađenja bilance poslovnih rezultata osigurateljne industrije za 2009. svakako su loši rezultati dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja. Najmlađa osigurateljna disciplina, koja je prethodnih godina bilježila mnogo brži rast od svih drugih segmenata osigurateljne ponude, zabilježila je lani pad premije od 3,6 posto, što je gotovo jedan posto veći pad od prosjeka branše. Vjerojatno će se za to neugodno iznenađenje dio uzroka tražiti i nalaziti u sveprisutnom alibiju recesije praćene padom općega životnog standarda i kupovne moći građana. Nesumnjivo je da je tome tako, ali svi oni koji su potkraj  prošle godine na Danima hrvatskog osiguranja u Opatiji prisustvovali raspravi o "Utjecaju zakonskih promjena na industriju osiguranja" teško će se oteti dojmu da su komercijalni zdravstveni osiguratelji, i ne samo oni, u prošloj godini ipak mogli proći bolje nego što su prošli.
Zapravo, na najvećem skupu domaćih osiguratelja još je jednom jasno i glasno nabrojano sve ono što koči rast i razvoj kako osigurateljne djelatnosti u cjelini tako i komercijalnih zdravstvenih osiguranja, a na što osiguravajuća društva mogu vrlo malo ili nimalo utjecati.
"Iako je osiguravajućim društvima dana zakonska mogućnost za provođenje dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja, mnogo toga im u provedbi zakonskim rješenja ne ide na ruku, rekao je tom prigodom Josip Kereta, član Uprave Croatia zdravstvenog osiguranja i jedan od uvodničara u već spomenutu temu opatijskog skupa.
Sličnu ocjenu iznio je za istom govornicom godinu dana prije i Damir Zorić, tada drugi čovjek Sunce osiguranja. Osim što je upozorio na neadekvatna zakonska rješenja, Zorić je tada iznio i uistinu šokantan podatak:
"Od 1991. do 2008., bez regulative Hanfe, donesena su 43 zakonska akta koja se tiču komercijalnih zdravstvenih osiguratelja. Mogu li se uz takvu poplavu regulative i stalnu promjenu uvjeta poslovanja uopće organizirati dugoročniji programi ponude prema potencijalnim klijentima?", upitao se Zorić.

Iako je Zakonom osiguravajućim društvima dana mogućnost za provođenje dobrovoljnoga zdravstvenog, još nije definiran paket usluga iz obveznog zdravstva kako bi se znalo gdje je granica između obveznog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja

Istina, Zorić je to rekao u godini kad tek dolazeća kriza nije imala jačeg odraza na osigurateljno poslovanje, pa su njegove riječi prošle bez većeg odjeka, kako u osigurateljnoj javnosti tako i kod onih kojima su bile namijenjene. Sada, kad je kriza svom žestinom pokucala i na vrata osiguravajućih društava, kad  osiguratelji prvi put nakon ratnih godina bilježe pad ukupne premije i kad se na osigurateljnom tržištu vodi žestoka konkurentska bitka za svakog klijenta,  logično je da osiguratelji okreću glave prema važećoj zakonskoj regulativi tražeći u njoj rezerve za minuse koje im je kriza donijela. Logično je i da u tome prednjače komercijalna zdravstvena osiguravajuća društva, jer teško je povjerovati da su u tim društvima, do jučer među najboljima u osigurateljnoj branši, odjednom zaboravili kako se posluje ili da su oni postali najveće žrtve aktualne krize.

Košarica prava
Što to zapravo najviše smeta komercijalnim zdravstvenim osigurateljima u postojećoj zakonskoj regulativi, na što sve upozoravaju već godinama i s kakvim prijedlozima idu, dosad bezuspješno, prema zakonodavcu?
Kao problem broj jedan na koji je godinama upozoravao sada već bivši predsjednik Uprave Sunce osiguranja Svemir Kalinić, za komercijalne zdravstvene osiguratelje nameće se izostanak jasnoga zakonskog određenja što sve spada u javno zdravstvo i koliko i koji dio zdravstvenih usluga mogu na sebe preuzeti osiguravajuća društva sa svojom ponudom dobrovoljnih zdravstvenih osiguranja. Točnije, Zakon o obveznim odnosima u osiguranju, koji je privatnim osigurateljima otvorio vrata za bavljenje dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem, nije definirao košaricu prava, odnosno paket usluga iz obveznog zdravstva kako bi se znalo gdje je ta granica između obveznog i dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.
U traženju odgovora zašto je tome tako, najglasnija su razmišljanja onih koji tvrde da kod dijela ljudi koji odlučuju o zakonskoj regulativi prevladava mišljenje kako privatnoj inicijativi i tržištu nije mjesto u zdravstvu. Kao da su to dvije nespojive stvari, pa se čak čuju tvrdnje kako je zdravstvo skrb države i javni servis, pa što onda tu imaju raditi osiguratelji, kao i tvrdnje o nemogućnosti osiguratelja da dobro obave taj posao. Posljedica takvih razmišljanja je onda i paradoksalna zakonska regulativa. Jer, po Zakonu svi građani imaju pravo na sve zdravstvene usluge u okviru javnog zdravstva, ali tim istim zakonom daje se mogućnost komercijalnim osigurateljima da se bave dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem. Pa čime bi se to onda oni trebali baviti i što je to što oni mogu ponuditi više "od svega" što im (po zakonu) nudi javno zdravstvo?
I sve se to događa u trenutku kad je već svima jasno da javno zdravstvo ni kod nas niti drugdje u svijetu ne može udovoljiti svim potrebama građana za različitim vrstama zdravstvenih usluga. O pravodobnosti, kvaliteti, prevenciji i nekom višem standardu tih usluga da i ne govorimo. Izlaz iz tog labirinta osiguratelji vide u zahtjevu da se napokon definira taj "paket prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja" koji ostaje u domeni javnog zdravstva i koji mora financirati država bilo putem doprinosa bilo putem poreza. Tada bi i oni dobili jasnu sliku o tome koju i kakvu ponudu mogu razvijati.

Dvostruki nadzor
Na žalost, lista prigovora komercijalnih zdravstvenih osiguratelja na postojeća zakonska rješenja kojima se regulira dobrovoljno zdravstveno osiguranje ovim tek počinje. Prema već spomenutom Zakonu o obveznim odnosima u zdravstvu,  komercijalni zdravstveni osiguratelji su jedini od osiguratelja koji podliježu "dvostrukom nadzoru". Osim dozvole Hanfe, prije nego što se počnu baviti dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem, moraju pribaviti suglasnosti ministarstva nadležnog za zdravstvo, pri čemu moraju priložiti i programe svog rada na osnovi kojih im se potom odobrava bavljenje dobrovoljnim zdravstvenim osiguranjem. Tu je sad teško ne biti zločest i pitati: zašto onda društva koja se bave autoosiguranjem za svoj posao ne moraju tražiti dozvolu Ministarstva prometa.

Komercijalne zdravstvene osiguratelje posebno pogađa što premije dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja nisu porezno priznati rashod za tvrtku, odnosno za poslodavca kad ih uplaćuje za svoje zaposlenike

Mogao bi uslijediti odgovor kako je skrb o zdravlju građana za državu mnogo važnija od automobilskog osiguranja, ali i protuodgovor da u prometnim nesrećama svakodnevno ginu brojni građani, što se u  dobrovoljnom zdravstvenom osiguranju ipak ne događa. Nadalje, ono što po mišljenju osiguratelja dodatno otežava provođenje dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja je sklapanje ugovora sa zdravstvenim ustanovama koje imaju ugovore s HZZO-om, jer te ustanove mogu, opet po slovu zakona, sklopiti ugovor s komercijalnim osiguravajućim društvima samo za "višak kapaciteta", ali i za to moraju dobiti suglasnost Ministarstva zdravstva. Time su i ravnatelji tih ustanova onemogućeni u tržišnom upravljanju tim ustanovama, i to zapravo dovodi do toga da se javno i privatno zdravstvo razvijaju kao dva paralelna sustava, neovisni jedan o drugome, a zapravo bi se trebali nadopunjavati, što bi bilo mnogo racionalnije i ekonomičnije jer ulaganja u zdravstvo i medicinu nisu baš jeftina i nema razloga da javno zdravstvo ne koristi kapacitete privatnog i obrnuto. Takav partnerski odnos javnog i privatnog zdravstva donio bi ujedno novu kvalitetu u podizanju općega zdravstvenog standarda i povećao racionalnost u korištenju zdravstvenih kapaciteta, kadra i sredstava za investicije.

Dvostruko mjerilo
Komercijalne zdravstvene osiguratelje posebno pogađa i Zakon o porezu na dohodak, prema kojem premije dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja nisu porezno priznati rashod za tvrtku, odnosno poslodavca kad ih uplaćuje za svoje zaposlenike. Tako imamo situaciju da se sistematski pregledi koji se obavljaju u javnim zdravstvenim ustanovama priznaju kao porezno priznati rashod i ulaze u trošak poslovanja, a police dobrovoljnoga zdravstvenog osiguranja, čiji je sadržaj vrlo sličan, to nisu.
Na listi primjedbi komercijalnih zdravstvenih osiguratelja nalaze se i odredbe Zakona o osiguranju. Prvo, Zakonu se zamjera zbog pretjerane normiranosti u promidžbenim aktivnostima osiguratelja, što usporava razvoj onih segmenata osiguranja, a takvo je i dobrovoljno zdravstveno osiguranje, koji su manje poznati na tržištu i gdje treba stalno ulagati u edukaciju potencijalnih korisnika. Na sreću, ta je prenormiranost ublažena u drugoj verziji Hanfina Pravilnika o promidžbenim aktivnostima osiguratelja.

O velikim mogućnostima za razvoj komercijalnih zdravstvenih osiguranja govori i podatak da se samo jedan posto ukupne potrošnje za zdravstvo realizira kroz ponudu komercijalnih zdravstvenih osiguratelja, a u zemljama EU to iznosi 7 posto

Osim na neadekvatna zakonska rješenja, velika zamjerka osiguratelja ide i na račun njihove (pre)česte promjene. Dobrovoljno zdravstveno osiguranje je, kažu oni, specifično osiguranje koje korisnici žele ugovoriti na dulji rok, najmanje na tri, četiri godine, ako ne i dulje. I tu onda za osiguratelje nastaju problemi. Jer, ako im se tijekom jedne godine dva, tri puta mijenjaju propisi, a time i uvjeti poslovanja, kao što je to sada slučaj, nemoguće je osmisliti bilo kakav dugoročniji program zdravstvenog osiguranja. U praksi sada im se događa da slože neki zdravstveni program i u skladu s trenutnim uvjetima odrede njegovu cijenu za korisnika, a onda se ti uvjeti promijene. Osiguratelj u tom slučaju ima izbor: Ili će zbog tih promjena mijenjati uvjete osiguranja i zbog toga vjerojatno gubiti osiguranike, ili će šutjeti i vjerojatno pretrpjeti gubitke. 
Ili, sasvim konkretno, u prošlogodišnjoj reformi zdravstva došlo je do značajnih povećanja participacija u dopunskom zdravstvenom osiguranju, čime su i  troškovi komercijalnih zdravstvenih osiguratelja u segmentu dopunskih osiguranja postali mnogo veći. Dakako, za većinu osiguratelja to je značilo i gubitak jer je malo tko želio mijenjati uvjete u već postojećim ugovorima i izgubiti klijente.
Gdje je tu "višak"?
U većini javnih istupa komercijalni zdravstveni osiguratelji ističu i zahtjev za izjednačavanjem uvjeta svog poslovanja s onima što ih ima Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (HZZO). Prije svega to se odnosi na činjenicu da HZZO u svojoj ponudi dopunskoga zdravstvenog osiguranja, što je u osnovi dobrovoljno osiguranje koje nude i komercijalni osiguratelji, ne podliježe nikakvim propisima Zakona o osiguranju, kao što podliježu osiguravajuća društva. Riječ je o načinu na koji HZZO formira premiju za to osiguranje, formira li tehničke pričuve, ima li imovinu za pokriće tih tehničkih pričuva. Za HZZO je kriterij za formiranje cijena dopunskog osiguranja imovinski cenzus građana i jasno je da je u formiranju tih cijena prisutna i socijalna komponenta. Ali ostaje pitanje je li HZZO taj koji treba rješavati socijalne probleme ili je to stvar države da kroz državni proračun nadoknadi gubitke nastale zbog nižih cijena osiguranja za socijalno ugrožene građane, a da u tom slučaju za HZZO vrijede isti uvjeti poslovanja kao i za sve ostale sudionike. 
Nejednakosti u uvjetima poslovanja HZZO-a i komercijalnih zdravstvenih osiguratelja oštro su izražene i u (ne)mogućnostima korištenja javnih zdravstvenih ustanova za potrebe osiguranika komercijalnih osiguranja. Naime, HZZO se, kad je riječ o javnim zdravstvenim ustanovama, pojavljuje u dvostrukoj ulozi – kao vlasnik i kao korisnik njihovih usluga. Komercijalni osiguratelji su tu u podređenoj ulozi jer mogu koristiti samo "višak kapaciteta" zdravstvenih usluga, i to uz suglasnost ministra zdravstva. Takva praksa otežava javnim zdravstvenim ustanovama suradnju s komercijalnim zdravstvenim osiguranjima, iako bi HZZO-u kao vlasniku tih ustanova trebalo biti u interesu  da ta suradnja bude što veća i da se ostvaruju što veći prihodi. Da ne otvaramo sad pitanje što znači ta sintagma "višak kapaciteta u javnim zdravstvenim ustanovama". Jer, kako se može uopće govoriti o višku kapaciteta u javnom zdravstvu ako pacijenti čekaju na neku zdravstvenu uslugu i do godinu dana?

Do sljedećih Dana 
Iz svega što je rečeno jasno je da je nezadovoljstvo komercijalnih zdravstvenih osiguratelja određenim zakonskim rješenjima veliko i da ga postojeća kriza samo povećava. Jasni su i zahtjevi osiguratelja za određenim promjenama, kao i prijedlozi u kojem bi smjeru te promjene trebale ići. Ostaje, međutim, nejasno, zašto se ništa ne mijenja, ili su promjene vrlo spore, iako sve što je spomenuto nije od jučer. Na to pitanje nije, osim općih napomena o nedovoljnoj organiziranosti i suradnji osigurateljne branše, dan odgovor ni na proteklim, a ni na prethodnim Danima hrvatskog osiguranja, iako je dobrovoljno zdravstveno osiguranje posljednjih godina jedna od nezaobilaznih tema te manifestacije. Možda ovogodišnji Dani zbog daljnjeg pogoršavanja uvjeta poslovanja donesu ipak nešto novo i u tom pogledu.

Natrag
Novo
izdanje!
godina XXI
broj 2/2019
*izdanje za Hrvatsku i Sloveniju.