Časopis za pravo, ekonomiku i praksu osiguranja i reosiguranja

Osigurateljima tako ostaju životna osiguranja, iako bi i ona trebala biti žrtve već spomenute recesije i nedostatne kulture osiguranja. Međutim, upravo ono što se još koliko jučer činilo kao ograničavajući faktor u njihovu rastu i razvoju, danas bi se, uz odgovarajući angažman osiguratelja, ali i države, moglo pretvoriti u veliku prednost. Naime, tek je aktualna kriza dovela do rasta spoznaje kako postojeći državni mirovinski sustav ne može već sada, a u budućnosti će to moći još manje, građanima osigurati pristojna primanja u starijoj dobi. Da je tome tako pokazuju i iskustva razvijenih zemalja koja su daleko ranije postala svjesna ubrzana demografskog starenja stanovništva i stalnog smanjenja broja radno aktivnih građana. U većini od njih izlaz je pronađen u brzom razvoju životnih osiguranja koja su se pokazala kao jedan od najjačih instrumenata kojima se građani mogu sami brinuti za svoju mirovinu.

Kako iz slijepe ulice?
Nažalost, iako je ovo što je rečeno svima poznato, takav pristup u tretmanu i vrednovanju životnih osiguranja zasad nikako da se pretoči i u domaću praksu. O tome rječito govore podaci da je sada prosječna premija životnih osiguranja u Hrvatskoj 11 puta manja nego što je to u EU, a penetracija bruto premije u BDP-u iznosi samo 0,7 posto, što je osam puta manje nego u EU. U Hrvatskoj je samo 0,28 polica života po stanovniku, a u SAD-u i zapadnoj Europi 1,5. Ili da odemo samo do susjedne Slovenije, u kojoj ulaganja u životna osiguranja po stanovniku godišnje iznose 400 eura, a u Hrvatskoj su samo 75 eura. Još jedan podatak da u ukupnoj premiji osiguratelja u razvijenim zemljama životna osiguranja sudjeluju sa 60 posto, a u Hrvatskoj posljednjih godina to jedva prelazi 20 posto.
I ove brojke dokaz su da prostora za razvoj životnih osiguranja u Hrvatskoj ima više nego dovoljno. Pitanje je sada zašto u Hrvatskoj životna osiguranja još "ne prolaze". Je li narod gluh ili možda osiguratelji i sama država nisu učinili dovoljno da se u tom obliku zaštite standarda građana barem približimo europskim prosjecima? A da je pitanje na mjestu, potvrđuju i statistički podaci o poslovanju osigurateljnih društava do kraja srpnja ove godine. Životna osiguranja u padu su tri posto, a njihov udio u ukupnoj premiji iznosi samo 23,44 posto. Daleko od Europe, predaleko od stvarnih potreba za zaštitom stanovništva od siromaštva u starijoj dobi.
Ovdje ne vrijedi isprika da su slabi rezultati posljedica krize, jer stvari u svijetu idu drukčije. U 2008. godini, prvoj kriznoj, životna osiguranja u svijetu pala su 7,3 posto, godinu poslije taj je pad iznosio samo 0,1 posto, a već u 2010. životna osiguranja rastu 4 posto, što se podudara s opadanjem intenziteta krize u svjetskim okvirima. U Hrvatskoj u 2008. zbog kasnijeg dolaska krize životna osiguranja bilježe rast 2,8 posto, godinu poslije pad od 2 posto, a prošle, 2010. godine, taj pad iznosi 1,3 posto, dok se u prvih sedam mjeseci ove godine bilježi i rekordan pad od 3 posto.

Pa kako iz te slijepe ulice?
Odgovor na to pitanje dan je u već spomenutim brojnim raspravama o značaju, ulozi i budućnosti životnih osiguranja u Hrvatskoj. Problem je samo što te rasprave nisu, barem dosad, rezultirale i kvalitetnom strategijom, pa onda i zajedničkom akcijom osiguratelja da se dobre ideje provedu u djelo. Svakako, najbolja od tih ideja je, po svemu sudeći, ona po kojoj bi od države trebalo tražiti da se zakonski utvrdi uloga društava za osiguranje u mirovinskom sustavu kao jedan od načina osobne štednje za mirovinu. Bio bi to presudan korak kojim bi životna osiguranja postala kvalitetna nadopuna mirovinskim primanjima.
Da bi do tog koraka uistinu i došlo, osiguratelji moraju državi dokazati da se, uz drukčiji zakonski i posebno porezni tretman za životna osiguranja, mogu izbjeći veliki socijalni problemi koji će nastati već u bliskoj budućnosti zbog sve većeg siromaštva umirovljenika. Drugim riječima, državi treba dokazati da će socijalna politika biti kvalitetnija osloni li se i na životna osiguranja kojima je, kao i mirovinskim fondovima, pretežita namjena stvaranje dodatnih prihoda za treću životnu dob. Za takav razgovor s državom osiguratelji imaju i dodatni argument. Bržim razvojem i rastom životnih osiguranja država može sebi osigurati značajne nove prihode – tri četvrtine pričuva koje osiguratelji skupe kroz životna osiguranja ulaže se u državne obveznice, odnosno služe za investicije u gospodarstvu.

Sve počinje s financijskom pismenošću
Prihvaćanje društava za osiguranje kao partnera u mirovinskom sustavu od države osigurateljima bi uvelike olakšalo i realizaciju vjerojatno najvećeg zadatka koji im stoji na putu da životna osiguranja i u Hrvatskoj dostignu europske standarde. Riječ je o potrebi financijskog opismenjavanja građana, o čemu se već dugo govori, a posebno od početka krize, kad se upravo zbog nesnalaženja u financijskom poslovanju velik broj građana našao u znatnim teškoćama. Nažalost, svakodnevno nas mediji obavještavaju o tome kako te teškoće završavaju pljenidbom cjelokupne imovine i primanja građana, ili upadanjem građana u nove, još veće dugove.
Jednaka financijska nepismenost građana prisutna je i kad je riječ o vlastitoj odgovornosti za primanja u trećoj životnoj dobi. U nedavnom intervjuu našem časopisu profesorica Maja Vehovec s Ekonomskog instituta u Zagrebu iznijela je rezultate istraživanja koji pokazuju da je čak 54 posto građana "mirovinski nepismeno", što znači da je toliki postotak onih koji ne znaju što ih očekuje u mirovini. Još gore zvuči podatak iz istog istraživanja da 10 posto ispitanika nikad nije čulo za životna osiguranja, a mnogo je više onih koji o njima znaju vrlo malo, odnosno nedovoljno. Vehovec smatra kako bi prije svega država trebala biti zainteresirana da spriječi buduće siromaštvo umirovljenika zbog sve manjih mirovina, te da se financijska, odnosno mirovinska pismenost može podići edukacijom, kao što se to radi u brojnim europskim zemljama. O tome da građani često nemaju pravu predodžbu o karakteru životnih osiguranja najbolje može posvjedočiti nedavni val otkupa polica životnih osiguranja, uzrokovan bilo gubitkom radnog mjesta bilo smanjenjem prihoda ili drugim financijskim teškoćama vlasnika polica. Oni koji su bili primorani na takav čin ostali su najprije zbunjeni, a potom i razočarani visinom otkupne vrijednosti polica koju su im ponudili osiguratelji. To znači da čak ni oni koji imaju policu životnog osiguranja nisu informirani o osnovnoj stvari - da je zbog visokih troškova eventualni otkup police životnih osiguranja u prvim godinama osiguranja za klijenta neisplativ. Tek nakon polovice osiguranja otkupna vrijednost prelazi uplaćeni iznos premija, što samo potvrđuje da je riječ o dugoročnoj discipliniranoj štednji u kojoj klijent sklapa ugovor s osigurateljem, ali i sa samim sobom, da će štedjeti sve te godine na koliko je ugovor sklopljen. Zauzvrat će dobiti ono što i jest prava svrha životnih osiguranja: sigurnost ulaganja, pristojnu dobit po isteku osiguranja kao financijsku podršku u starijoj dobi, ali i osiguranje u slučaju nepredvidivih okolnosti, primjerice smrti, kad se obitelji isplaćuje cjelokupna osigurana svota i dotadašnja dobit.

Zasad mrtva slova na papiru
Dakako, kad govorimo o financijskom opismenjavanju građana, mislimo i na sve ostalo – banke, fondove, leasing i sve druge oblike financijskog poslovanja u kojima građani nerijetko izvlače kraći kraj zbog nedovoljna poznavanja stvari, pa i "sitnih slova" u ugovorima koje sklapaju s tim financijskim institucijama. Međutim, to je daleko šira priča, a mi smo se za ovu prigodu fokusirali samo na "osigurateljnu pismenost", pa je zanimljivo pogledati kako su se i koliko osiguratelji dosad angažirali po tom pitanju.
Iako se o toj "osigurateljnoj pismenosti" priča jednako dugo kao i onoj financijskoj, jači zahtjevi da se nešto učini krenuli su tek s dolaskom aktualne krize. Prije više od dvije godine Ministarstvo financija i Hrvatski ured za osiguranje pokrenuli su inicijativu za nacionalnu kampanju financijskog opismenjavanja stanovništva, iza koje bi trebala stajati država. Nažalost, ni nakon pune dvije godine od Ministarstva financija nismo čuli ništa o sudbini te nacionalne kampanje, tako da je nedavno HUO ponovno zatražio od Ministarstva financija da se što prije započne s tom kampanjom.
Zahtjev za financijskim, točnije "osigurateljnim opismenjavanjem" građana istaknut je i na prošlogodišnjim Danima hrvatskog osiguranja kao prioritetan zadatak za osigurateljnu industriju. I to je ostalo više-manje mrtvo slovo na papiru. Pokušaji Udruženja osiguratelja da nešto učine organizacijom nekoliko okruglih stolova na tu temu sveli su se, uz rijetke iznimke, na inventuru problema koji muče same osiguratelje.
Sasvim je sigurno da bi pravi vjetar u leđa nastojanjima za "osigurateljnim opismenjavanjem građana, barem kad je o životnim osiguranjima riječ, dala tek realizacija ideje o kojoj smo govorili na početku teksta. A to je ozakonjenje uloge društava za osiguranje u mirovinskom sustavu kao kvalitetne nadopune mirovinskim primanjima. Takav bi tretman životnih osiguranja pretpostavio i ono za što se osiguratelji već dugo bore i što će u razgovorima s državom za osiguratelje biti najtvrđa kost. Riječ je o zahtjevu za jedinstvenom poticajnom poreznom politikom svih proizvoda koji ispunjavaju karakteristike dobrovoljne mirovinske štednje, što dakako uključuje i životna osiguranja.
Vjerojatno će u tim razgovorima s državom osiguratelji morati biti spremni i na određene ustupke. Prije svega ne mogu se sve vrste životnih osiguranja svesti pod istu kapu. Takav poseban status mogao bi se tražiti za dugoročna životna osiguranja, koja imaju jasno utvrđen rok trajanja koji se, kao što je to primjer u brojnim europskim zemljama, podudara s datumom odlaska u mirovinu ili do određene životne dobi. Trebalo bi definirati i način isplate osigurane svote, bilo da je riječ o renti ili jednokratnoj isplati. Slična rješenja već dugo postoje u Njemačkoj, Austriji i nekim drugim europskim zemljama, gdje su životna osiguranja prepoznata kao kvalitetan oblik štednje za mirovinu i u potpunosti su porezno izjednačena s dobrovoljnom mirovinskom štednjom. Za Kristijana Buka, člana Uprave Allianz osiguranja, to jest i osnovni razlog što, primjerice, u Njemačkoj na 75 milijuna stanovnika dolazi 90 milijuna polica životnih osiguranja.
I to bi glavnom bilo ono bitno što bi trebalo učiniti da osigurateljna industrija iskoristi svoj najveći potencijal za brži rast i razvoj u sljedećem razdoblju. Pritom treba napomenuti da je sve ovo što je ovdje rečeno bilo na neki način, kao ideja, prijedlog ili razmišljanje, prisutno u razgovorima koji su na temu životnih osiguranja vođeni u posljednje dvije, tri godine. Reklo bi se: sve je poznato, a "život" i dalje gubi bitku.
Umjesto da sad lamentiramo nad time tko je sve za to kriv ili odgovoran, poslužit ćemo se tvrdnjom Željka Jukića, direktora Sektora životnih osiguranja Croatia osiguranja, izrečenom u nedavnom intervjuu našem časopisu: "Ovu financijsku krizu možemo promatrati kao prijetnju, ali i kao priliku". Osiguratelji, na vama je odluka.


Članak je preuzet iz tiskanog izdanja Svijeta osiguranja