« Povratak na sadržaj Broj 1 | Godina 2009

MARIJAN ĆURKOVIĆ, potpredsjednik Koncerna Agram i predsjednik Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje

Ustavnom tužbom protiv deset posto nameta

Mislim da se država neprimjerno umiješala u poslovanje osiguravajućih društava uvođenjem nameta od 10 posto iz naplaćene funkcionalne premije osiguranja od AO. Ta je mjera donesena bez ikakvog dogovora s osigurateljima, bez razrađenog plana nadomjestaka tih izdataka i na temelju krive pretpostavke

Ako se po jutru dan poznaje, iz jedne loše godine osigurateljna industrija mogla bi zakoračiti u jednu još goru. Uz prenesene probleme iz 2008., uzrokovane prije svega globalnom krizom koja je već zahvatila sve pore gospodarskog života u Hrvatskoj, osiguratelje je na razmeđi stare i nove godine dočekalo još nekoliko domaćih iznenađenja. Iako bučno najavljivana za 2008., liberalizacija autoosiguranja mogla bi zbog stava Hanfe biti odložena i u 2009. Velika očekivanja da će komercijalni osiguratelji dobiti svoje mjesto u reformi javnog zdravstva rasprsnula su se kao mjehurići od sapunice. I napokon hladan tuš s prvim danom nove godine: na snagu je stupio novi Zakon o zdravstvu koji je autoosigurateljima donio namet u visini od 10 posto iz naplaćene funkcionalne premije osiguranja od automobilske odgovornosti. Što u takvom nepovoljnom okruženju preostaje osigurateljima, postoje li rješenja za neke od gorućih probleme i mogu li osiguratelji sami učiniti nešto da ih premoste? O tim i drugim aktualnim temama iz osigurateljne branše razgovaramo s prof. dr. sc. Marijanom Ćurkovićem, potpredsjednikom Koncerna Agram i predsjednikom Upravnog odbora Hrvatskog ureda za osiguranje (HUO).

Gospodine Ćurković, prije svega kako ocjenjujete rezultate poslovanja osiguravajućih društava u protekloj godini koji su, mimo svih očekivanja, daleko ispod onih iz prethodnog razdoblja?
Točno je da je u 2008. godini osigurateljna industrija zabilježila znatno lošije rezultate u odnosu na prethodne godine. Ukupna policirana premija iznosila je 9,67 milijardi kuna što znači da je u odnosu na prethodnu godinu policirano samo 618,7 milijuna kuna premije više. Stopa rasta iznosila je 6,8 posto što je u odnosu na prethodne godine doista skromno. U 2005. premija je rasla po stopi od 10,9., u 2006. po stopi od 11,3, a u 2007. po stopi od 10,8 posto. Posebno zabrinjava niska stopa rasta životnih osiguranja od samo 2,8 posto. S druge strane, ako uzmemo u obzir da je 2008. godina bila krizna godina, barem u svojoj drugoj polovici, postignuti rezultat i nije tako loš. Moja je ocjena da je prošla godina bila teška, ali ne i katastrofalna. Ona je uz to pokazala da Hrvatska nije izolirani otok i da će se globalna financijska kriza itekako osjetiti i kod nas što naši osiguratelji moraju uzeti u obzir.
Hanfa je u pravu kad kaže da nemamo kvalitetnih aktuarsko-statističkih podataka za liberalizirane cjenike koji se u određivanju visine premija temelje na većem ili manjem riziku


Početkom prošle godine na snagu je stupila dugo očekivana odluka o liberalizaciji tržišta autoosiguranja. Novi cjenici autoosiguranja trebali su postati događaj koji će obilježiti osigurateljnu 2008., ali liberalizacija se nije dogodila. Zašto?

Poznato je da je u prošloj godini trebalo doći do deregulacija uvjeta i tarifa u osiguranju od automobilske odgovornosti. Međutim, to se nije dogodilo zato što su osigurateljima nedostajali mjerodavni aktuarsko statistički podaci za ozbiljnije promjene cjenika osiguranja od automobilske odgovornosti, ali i zbog toga što se prijelaz na liberalizirano tržište trebao dogoditi u uvjetima preniske i nedostatne premije. Naprosto, činjenica je da su rashodi za štete veći čak sedam posto od premije. Problem je povećan štetnim miješanjem države u poslovnu politiku osiguratelja kroz instruktivno ponašanje prema državnom osiguratelju koji još uvijek ima 33,54 posto tržišta i čije je poslovanje bitno za ukupnu industriju osiguranja, točnije, određuje ponašanje tržišta.

Čini mi se ipak da je liberalizaciju stopirala prije svega Hanfa s obrazloženjem da baze podataka osiguratelja ne omogućuju utvrđivanje potrebne razine tehničke pričuve koja bi omogućila sigurnost isplata šteta. Koliko je jak taj Hanfin argument? Koliko znam HUO nerijetko naglašava svoj rad na stvaranju baze podataka u segmentu autoosiguranja.

To je zapravo ključno pitanje. Da bi se baza podataka mogla koristiti mora se na vrijeme i stvarati. To je proces koji traje desetljećima, iz godine u godinu kao što to npr. rade Nijemci. Kod nas postoje neki podaci koji se mogu koristiti, ali ima i podataka koje nitko nikada nije prikupljao. Na primjer trebaju li vlasnici crvenih automobila ili brinete plaćati manju premiju autoosiguranja jer rade manje šteta? Da bi Hanfa takve i slične prijedloge osiguratelja prihvatila morali bi postojati višegodišnji statistički podaci koji to potvrđuju. Tu nema izmišljanja. Mi u HUO-u se tek sada dogovaramo što će se sve i koji podaci morati ubuduće prikupljati. Na žalost, ti novi podaci mogu biti mjerodavni za određivanje premije tek za tri, četiri ili više godina.

Znači ništa od liberalizacije u tom razdoblju?
Ne bih to baš tako rekao jer HUO već sada ima određenu bazu podataka koji su prikupljani godinama – podatke o štetnicima, o vrstama vozila, snazi motora. Nešto se može izvući i iz registracijskih podataka. Dakle, nekih važnih podataka imamo, ali to očigledno nije dovoljno za one cjenike koji se u određivanju visine premija temelje na većem ili manjem riziku.

Ukratko, Hanfa je u pravu.
Po meni da, jer ako sada osiguratelj kaže kako će nekome dati 20 posto popusta na temeljnu premiju zbog toga što ima drugi auto u obitelji, morao bi pri tome imati kvalitetne statističke podatke o tome koliko obitelji u Hrvatskoj ima dva automobila, koliko su članovi tih obitelji imali šteta na ta dva automobila, itd. Dakle, sve mora biti matematički točno izraženo da bi bilo relevantno.

Je li nakon svega što je rečeno ipak moguć kakav pomak prema liberalizaciji autoosiguranja u ovoj godini?

Mislim da će doći do određenih pomaka, ali to bi moralo biti organizirano u skladu s pravilima struke. Do različitosti u ponudi osiguratelja treba doći, ali svakako ne na način kako su to radili u Grčkoj, Austriji ili Njemačkoj gdje su osiguravajuća društva u procesu liberalizacije izgubila milijarde eura i trebalo im je desetak godina da se vrate na početne pozicije.
Kriza životnih osiguranja u prošloj godini posljedica je forsiranja financijskih surogata na račun klasičnih životnih osiguranja i iz toga osiguratelji moraju izvući pouku

Nije izostanak liberalizacije jedino što je pogodilo autoosiguratelje. Možda im je još teži udarac zadan novim Zakonom o obveznom zdravstvenom osiguranju koji im je od 1. siječnja donio i nova opterećenja.
Smatram da se ovdje država neprimjerno umiješala u poslovanje osiguravajućih društava uvođenjem nameta od 10 posto iz naplaćene funkcionalne premije osiguranja od automobilske odgovornosti. Ta je mjera donesena bez ikakvog dogovora s osigurateljima, bez razrađenog plana nadomjestaka tih nepredvidivih deset posto povećanih izdataka, na temelju krive pretpostavke da "toliko iznose štete osiguranika HZZO-a s naslova liječenja za ozljede u prometu". Naime, osiguratelji su i do sada bili dužni i plaćali su HZZO-u stvarnu štetu u skladu s propisima odštetnog prava, ali je ona peterostruko manja od ovih nametnutih 10 posto.

Država je 2002. i 2003. godine također pokušala sigurateljima nametnuti izdvajanje od jedan posto iz premije autoosiguranja, najprije za Vatrogasnu zajednicu, a potom i za Crveni križ, no te je odluke Ustavni sud proglasio neustavnim. Hoće li HUO kao strukovno udruženje, prije svega autoosiguratelja, i u ovom slučaju podnijeti zahtjev za provjerom ustavnosti sporne odredbe od 10 posto?
Apsolutno. Odluka o tome već je donesena na Upravnom odboru. U tijeku je priprema ustavne tužbe uz obrazloženje da su povrijeđena naša prava jer moramo plaćati štetu koja ne postoji. Mi uopće ne sumnjamo u uspjeh naše tužbe jer stvari su tu posve jasne. Sporna odredba novog Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju u totalnoj je suprotnosti s osnovnim načelom da nitko nije dužan platiti nešto što ne duguje. Uz to, ta je odredba u suprotnosti sa Zakonom o obveznim odnosima kao temeljnim zakonom kojim se uređuju sva pitanje naknade štete. Tim se Zakonom kaže da osiguratelj mora platiti štetu, ali stvarnu štetu, a ne nešto što nije šteta.

Kad ste govorili o problemu "instruktivnog ponašanja države prema najvećem domaćem osiguratelju" jeste li pri tom mislili na odluku Croatia osiguranja da ovih 10 posto izdvajanja iz premije autoosiguranja neće preliti u povećanje cijena osiguranja od autoodgovornosti? Kako komentirate tu odluku?
Teško se tu upuštati u neki komentar osim da je ta odluka zakomplicirala stanje u segmentu autoosiguranja. Naime, ako se taj problem ne riješi u skladu s pravilima struke postoji opasnost da nam se liberalizacija dogodi na najgori mogući način. Premije od autoodgovornosti već su sada nedostatne da pokriju štete, a s tih dodatnih 10 posto bit će još i manje i jedino rješenje bi bilo da se tih 10 posto prelije u poskupljenje autoosiguranja. Međutim, sad se javlja jedno veliko "ali", a to je da nitko od osiguratelja ne može prihvatiti činjenicu da Croatia osiguranje ima 10 posto jeftiniju premiju od njega. To znači da će i drugi morati zadržati sadašnje cijene samo da održe nivo konkurentnosti u odnosu na Croatia osiguranja i to bez obzira na gubitke. To opet vodi prema crnom scenariju u kojem osiguratelji više ne bi mogli plaćati štete ili će pokušati zakidati osiguranike, otezati s isplatama i slično. Oštećeni, zbog kojih je osiguranje i uvedeno, ostat će bez realne naknade štete, a to onda vodi u gubitak povjerenja prema osiguranju i kaosa kakav je prilikom uvođenja liberalizacije već viđen u Grčkoj, Austriji, Njemačkoj.

Ponavljanje prošlogodišnjeg rasta od 6,8 posto za osiguratelje bi bio veliki uspjeh zato što nema nove proizvodnje, novog zapošljavanja pa time ni novih izvora rizika koje bi trebalo osigurati

Na odnos države prema osigurateljnoj djelatnosti velike primjedbe imaju i osiguratelji koji pružaju usluge zdravstvenog osiguranja.

To je također jedan od velikih problema osigurateljne industrije. Unatoč brojnim obećanjima pa i prvotnom prijedlogu aktualne zdravstvene reforme u konačnici je izostalo jače uključivanje privatnih zdravstvenih osiguratelja u pružanje zdravstvenih usluga građanima. I to unatoč tome što je dokazano da su privatni osiguratelji na tom području inovativniji, efikasniji, brži, uspješniji... Te su se činjenice morale uzeti u obzir i otvoriti mogućnost sudjelovanja privatnih osiguratelja u provedbi nekih oblika zdravstvenog osiguranja kao što je to učinjeno u većini zemalja članica EU gdje je državno-privatno partnerstvo sasvim normalna i dobrodošla pojava. Ovako, svodeći privatne zdravstvene osiguratelje na "sistematičare" koji će se baviti više-manje organiziranjem sistematskih zdravstvenih pregleda, onemogućen je rad i razvoj jedne itekako važne vrste osiguranja.

Uz liberalizaciju glavni adut osiguratelja u planiranju za prošlu godinu bio je i brži rast životnih osiguranja. Mnogi su čak smatrali da bi se u ukupnoj premiji životna osiguranja mogla izjednačiti s autoosiguranjima, ali upravo je taj segment osigurateljne industrije najviše podbacio u 2008. Zašto?
Stope rasta životnih osiguranja u godinama prije 2008. obećavale su vrlo brzo dosezanje strukture ukupne premije osiguranja kao u razvijenim zemljama EU, dakle učešće životnih osiguranja u ukupnoj premiji od oko 50 posto. Stopa rasta od samo 2,8 posto u prošloj godini ta očekivanja odgađa za neka druga vremena. No, kriza životnih osiguranja započeta 2008. godine pokazuje i jednu vrlo važnu stvar: prethodni rast životnih osiguranja bio je vezan uz forsiranje financijskih surogata (bankoosiguranje vezano uz kreditiranje građana) na račun klasičnog osiguranja života. Rastuća financijska kriza i pad kreditne aktivnosti banaka pretvorili su na kraju to kockanje s mogućnošću velikih dobitaka u veliki gubitak. Osiguranje života, kako reče jedan vrlo iskusni europski stručnjak u osiguranju (i to u ime udruge potrošača) previše se "financijaliziralo". Iz tog igranja na pogrešnu kartu osiguratelji bi ipak mogli izvući korisnu pouku: treba se vratiti klasičnim životnim osiguranjima kojima je cilj osigurati korisniku određene prihode kroz štednju, uz manju, ali zato sigurnu zaradu.

U nešto više od godine dana na hrvatskom tržištu osiguranja pojavilo se čak šest novih osiguratelja čime se njihov broj popeo na 25. Mnogi smatraju da je i to jedan od problema osigurateljne industrije, odnosno da sada imamo preveliki broj osiguratelja na relativno malom tržištu? 
Tu su mišljenja jako podijeljena. Osobno mislim da ih nema previše jer na kraju krajeva sutra kad uđemo u EU nećemo ni znati koliko imamo osiguratelja. Tko god poželi izvana moći će doći u Hrvatsku i odmah početi raditi i teoretski ovdje bi moglo djelovati i sto, dvjesto osiguratelja.

Ipak, ukupna premija je takva kakva jest i tu se ne može očekivati neki spektakularni rast. Može li se održati osiguratelj s dva, tri posto udjela na tržištu?

Može, ali s drugačijom poslovnom politikom nego do sada. Bliska će budućnost pokazati da mali ne mogu opstati svaštareći, nego će se, kao što je to trend u zemljama EU, morati specijalizirati za određeni segment osiguranja. Vi u EU imate velik broj malih osiguratelja s neznatnim udjelom u ukupnoj premiji, ali koji dobro posluju i zarađuju jer su se specijalizirali za određenu uslugu koju tržište traži. Kao primjer mogao bih navesti jednog osiguratelja koji se specijalizirao za osiguranje umjetnina. Njegov je udio na tržištu osiguranja zanemariv, ali posao je siguran i nosi dobru zaradu.

U nekoliko javnih nastupa zagovarali ste rješenje prema kojem bi osiguranik sva svoja prava, uključujući i naknadu štete, mogao rješavati isključivo sa svojim osigurateljem kao što je to praksa u sve većem broju zemalja. Ima li izgleda da se to primjeni i kod nas? 
Za sada osiguravajuća društva ne pokazuju spremnost da prihvate takvo rješenje. Nitko ne želi prepustiti drugom osiguratelju rješavanje svoje obveze što govori da je rješavanje šteta kod nas još uvijek prigoda da se nešto ušićari u kontaktu s oštećenima, naravno, na štetu oštećenoga. Dolazimo do zaključka da je uzrok nepovjerenja između osiguratelja pomanjkanje svijesti da je šteta finalni proizvod osiguranja i da će upravo servis u slučaju štete u bliskoj budućnosti biti najvažnije promidžbeno sredstvo nekog osiguratelja.
Kod nas je uobičajena stvar da prije donošenja propisa i zakona nema komunikacije zakonodavca i struke, a još manje rasprave o tome kako će se oni odraziti na poslovanje


Teme o kojima razgovaramo dokaz su onoga što osiguratelji već dugo tvrde i što smatraju velikim ograničenjem u svom poslovanju, a to je da ne postoji komunikacija između nadležnih državnih tijela i struke, odnosno da se struka zaobilazi u donošenju svih važnijih propisa i zakona. 

To je posve uobičajena stvar da nema komunikacije zakonodavca i struke prije donošenja propisa i zakona. Tako je bilo i kod donošenja Zakona o osiguranju, kod njegovih izmjena, a isto se ponovilo i kod donošenja Zakona o zdravstvenom osiguranju. Nitko struku nije ništa pitao niti komunicirao s njom. Hanfa i Ministarstvo financija donose pravilnike, propise i zakone po svom nahođenju bez rasprave s osigurateljima o tome kako će se ti akti odraziti na njihovo poslovanje. Uostalom i sami ste bili na Danima hrvatskog osiguranja gdje je predstavnik Ministarstva financija najavio osnivanje povjerenstva za pročišćeni tekst Zakona o osiguranju. Otada je prošlo dva mjeseca, a da nitko ne zna što je s tim povjerenstvom, tko je u njemu, znači li najava pročišćenog teksta zapravo još jednu izmjenu Zakona ili donošenje novog. Da stvari budu gore nadležno ministarstvo i nadzorni organ ne reagiraju ni na primjedbe osiguratelja na zakonske akte ni onda kad oni u praksi pokažu svoju štetnost za struku. Osiguratelji su preko svojih udruženja dali pisane prigovore na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu i na Zakon o osiguranju. Ništa od tih primjedbi nije prihvaćeno pa čak ni one koje su upozoravale na totalne gluposti u tekstu zakona. Evo vam najnoviji slučaj: od 1. siječnja Rusija je punopravni član sustava zelene karte za sve osim za naš zakon koji kaže da se zelena karta odnosi samo na područje zemalja EU. Potpuno krivo jer znamo da zelena karta pokriva i neke druge države izvan EU.

Spomenuli ste udruženja osiguratelja. Na papiru i HUO i Udruženje osiguratelja pri HGK su vrlo jaki ako pogledamo tko su im članovi i kakav je njihov doprinos hrvatskom gospodarstvu. Riječ je ipak o branši koja godišnje okreće gotovo deset milijardi kuna. Nije li to dovoljno jak argument da se državu privoli na dijalog? 

Ni HUO kao ni Udruženje osiguratelja ne mogu mnogo učiniti. To su interesne udruge osiguratelja bez podrške države, potpuno zanemarene i marginalizirane. One za razliku od sličnih udruga banaka ne mogu ničim "priprijetiti" državi pa je i njihov utjecaj na tu državu – nikakav. Pokazuje to totalni izostanak kontakata i suradnje države i osiguratelja u pripremi i donošenju propisa te u stvaranju politike koja bi poticala razvoj osiguranja. Sjetimo se samo nekih prijedloga osiguratelja za poticaj razvoju te djelatnosti na koje nikada nisu dobiveni odgovori: prijedlog za uvođenjem poreznih olakšica u cilju razvoja kolektivnih osiguranja osoba gdje bi glavnu zadaću imali poslodavci, već spomenuti prijedlozi razvoja zdravstvenog osiguranja, školovanje kadrova itd. Vani su stvari sasvim drugačije. Prošle sam godine bio na jednom seminaru austrijskog Udruženja osiguratelja u Beču i, između ostalog, austrijske kolege pokazale su nam svoj muzej. U tom muzeju posebno su me oduševili dokumenti koji pokazuju da ni jedan austrijski zakon, koji se odnosi na osigurateljnu djelatnost, u posljednjih stotinjak godina nije donesen bez suradnje sa strukom. Zakonodavac prije donošenja ili izmjena zakonskih akata o tome obavještava Udruženje osiguratelja. Zatim se osniva povjerenstvo u kojem su predlagatelji zakona i ljudi iz struke koji će prije usvajanja zakona razmotriti kakve će posljedice predloženi zakon imati na poslovanje osiguravajućih društava. I napokon, u argumentiranoj raspravi dolazi se do krajnjeg rješenja. Uz takav pristup ne treba čuditi što ti zakoni bez većih promjena traju 50 pa i 100 godina. Iluzorno je tu povlačiti bilo kakvu paralelu s domaćom praksom.

Uz sve što je rečeno očito je da ni Hrvatski ured za osiguranje ne očekuje mirna godina. Što je u prvom planu od aktivnosti HUO-a?

U 2009. godini HUO će prije svega nastojati očuvati funkcionalnost sustava obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Nastaviti će se angažman na rješavanju sporova između osiguratelja i osiguranika mirnim putem kako bi se izbjeglo nepotrebno i skupo parničenje. Inzistirat će se na poštivanju Kodeksa ponašanja i etičnosti poslovanja. Radit će se na proširenju i usavršavanju baze podataka, uspostaviti i institucionalizirati stalno (do)školovanje i usavršavanje kadrova u osiguranju...

I na kraju, kakve su Vaše prognoze za osigurateljnu 2009. godinu?
Ne baš optimistične. Uz sve probleme koje smo naveli ponavljanje stope rasta iz 2008. godine bio bi veliki uspjeh. Naime, tih 6,8 posto rasta i nije tako malo, to je na nivou prošlogodišnjeg rasta osigurateljne industrije u EU. Drugo, postavlja se pitanje otkud nova premija. Nema nove proizvodnje, novih djelatnosti, novog zapošljavanja pa onda ni rizika koje bi trebalo osigurati. Pa i na ovome što je ostalo konkurencija će biti strašna. Ovih smo dana zabilježili slučaj da je za osiguranje jednog marketa jedan osiguratelj dao ponudu od 26.000 kuna, a drugi se pojavio s ponudom od 2600 kuna, ravno deset puta manje. Problem je što mnogi ne vide vezu između gospodarstva i osiguranja, a ta je veza itekako jaka. Ako nema rasta gospodarstva gotovo posljedično nema ni osiguranja.
 

PREGLED NAJNOVIJIH BROJEVA

Izdanje za Hrvatsku i Sloveniju

godina XVI
broj 6/2014

Izdanje za Bosnu i Hercegovinu

godina XVI
broj 6/2014

Izdanje za Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju

godina III
broj 7/2014
Institut za osiguranje
SorS
 
ZAŠTITA - časopis za zaštitu i sigurnost osoba i imovine
Institut za ambalažu